1. RAZNO

Zemlja neznanja

Mi smo zapravo zemlja neznalica i neznanja. Ne znamo osnovne podatke bez kojih se ne može ni planirati niti zacrtati suvisla strategija razvoja, a kamoli onda realizirati. Kao prvo, ne znamo koliko nas ima; razlika kojom se danas prepucavamo je oko 500 tisuća stanovnika. Kinezi su svoj popis stanovnika proveli u pet mjeseci, a rezultate popisa znali su nakon tri mjeseca. Mi smo svoj popis 2011. godine obavili u mjesec dana, a sve rezultate ne znamo ni danas. Ne znamo ni koliko je radno sposobnog stanovništva ni broj nezaposlenih, jer sve se manje ljudi prijavljuje na zavod za zapošljavanje.

Shvatili su da od toga nema neke koristi, jer lakše je naći posao preko portala nego preko Zavoda. Osim toga sve više nezaposlenih, naročito mladih, ali i onih koji rade, prate ponudu radnih mjesta izvan Hrvatske preko specijaliziranih stranica na internetu, i tako pokušavaju pobjeći s ovog broda za koji se ne zna kada će i hoće li uploviti u sigurnu luku ili će se razbiti na nekoj hridi i potonuti. Ne znamo ni koliko je radno sposobnih stanovnika u proteklih par godina napustilo ovu zemlju u potrazi za poslom. Kako ne znamo taj broj, jasno da ne znamo ni strukturu ljudi koji su otišli. Ako to ne znamo, kako ćemo planirati strategiju razvoja, kako organizirati školstvo, koji profil zanimanja nam treba, koliko inženjera, liječnika, mehaničara, konobara, ekonomista, pravnika i svih onih koji bi trebali realizirati tu strategiju. Ne znamo, ili se pravimo da ne znamo koliko je novca iz različitih strukturnih fondova EU povučeno u Hrvatsku između 2007. i 2013. godine. Našim se političarima po ustima mota brojka od 920 milijuna, no prema podacima onih koji nam iz Europe nadziru korištenje toga novca, povuklo se bijednih 386 milijuna eura. To je inače manje od godišnje članarine koju smo uredno platili.

Neznanje, improvizacije, ponekad panika, neodgovornost, ali i pogrešna politika prema EU doveli su do ovoga stanja. Neće nas velike stane investicije niti fondovi izvući iz ovoga beznađa. Strane investicije nam se prezentiraju kao čarobni štapić kojim samo treba na pravi način zamahnuti i stvari će se pokrenuti. Ali realnost je ipak malo drugačija. Jer kao što reče jedan od stranih investitora, očekivanja i ograničenja u Hrvatskoj su prevelika za uspješno privlačenje stranih investicija. Treba se okrenuti sebi i pokrenuti ono što imamo. Ne trebaju nam krv, znoj i suze, jer u kratkom vremenu, konkretnim mjerama i pametnom organizacijom možemo vratiti optimizam i pokrenuti zamrlo gospodarstvo.

Činjenica je da Hrvatska danas ne troši više nego zarađuje, i što se toga tiče ne bismo trebali tonuti dublje. Ni hrvatsko dugovanje nije tako veliko da se ne bi moglo servisirati. Jedino što moramo napraviti jest pokrenuti postojeće kapacitete. A činjenica je da se u njima radi 20 do 50% manje no što bi se to moglo. A kad bi se aktivirali ti postojeći kapaciteti, kad bi se pomoglo onima koji se mogu iskobeljati iz problema, i kad bi ih se oslobodilo lešinara koji su raznim makinacijama legli na njihovu imovinu i tako stekli suvlasništvo, kada bismo skinuli i taj balast, gdje bi nam bio kraj!?

Ingra je nekoć, dok je gradila hidroelektrane po cijelom svijetu, mogla osigurati preko 80% opreme koja se izrađivala u krugu od 100 kilometara od Zagreba. Slično je bilo i u brodogradnji. A danas sve, ili gotovo sve što ugrađujemo u brodove na domaćim navozima, osim radne snage, uvozimo. Svi veći respektabilni proizvođači brodske opreme nestali su u privatizacijskom tsunamiju, pa danas uvozimo sve: od brodskih limova do kabelskih stopica. A i to je jedan od načina kako se može aktivirati hrvatska proizvodnja. Istovremeno, ulaskom u EU uništeno nam je stočarstvo i devastirana većina ostale poljoprivredne proizvodnje. Proizvodnja mlijeka je na najnižim granama, farme se zatvaraju... A prema obećanjima zbog kojih smo i ušli u EU sve je trebalo biti baš suprotno. Na policama trgovina stranih i domaćih lanaca ima sve manje domaćih proizvoda, i to ne zato što ih lanci ne žele, već zato jer ih u Hrvatskoj nema dovoljno!

Imperativ svih vlasti trebalo bi biti povećanje potrošnje, i pokretanje proizvodnje, prvenstveno u pogonima koji su još živi. Nažalost pogrešna strategija razvoja u prethodnom periodu, prevelika ulaganja u neproizvodne kapacitete i infrastrukturne objekte doveli su do usporavanja razvoja i stagnacije domaće proizvodnje. Ovaj zadatak sigurno nije lak, ali odlučna i stručna vlast to sigurno može ostvariti. Samo, problem je što mi to još uvijek nemamo.