Zašto je potonula bušotina Deepwater Horizon?
Zlo se dogodilo, no sada je možda veći problem kako i zašto se to dogodilo, jer dok se ne saznaju razlozi stotine drugih platformi možda su ugrožene istom opasnošću
Po svemu sudeći toga se dana na bušotinu u Meksičkom zaljevu obrušio nevjerojatan splet okolnosti koji jednostavno nije bilo moguće predvidjeti. Tijekom prebacivanja s istraživačkog rada na crpljenje nafte s dubine od oko 1.500 metara u sustav je prodro veliki mjehur metana. Budući da se plin na toj dubini nalazi pod visokim tlakom vode koja ga tlači odozgo, ulaskom u sustav namijenjen crpljenju nafte nastao je veliki problem. Kako se mjehur zemnog plina podizao cjevovodom, tlak je opadao, a volumen se povećavao, tako da ga više ništa nije mogao zauzdati. Silina tlaka plina probila se kroz sve sigurnosne ventile, došla do same bušotine, potom probila niz pregrada i eksplodirala.
Tako ukratko zasad zvuče svjedočanstva prikupljena tijekom unutarnje istrage British Petroleuma o potonuću njihove platforme.
I dok je uzrok same eksplozije i dalje nepoznat, niz događaja opisanih u istrazi dao je detaljan opis događaja koji su se zbili 20. travnja kada je u eksploziji poginulo 11 radnika. Platforma je tom prilikom pretrpjela tolika oštećenja da se ubrzo prevrnula i potonula, prekinuvši cjevovod koji od toga trenutka slobodno izbacuje naftu u more.
Da ironija bude veća, u vrijeme nesreće, na bušotini je bilo nekoliko visokih dužnosnika koji su slavili rekordni niz bez ikakvog incidenta, što je posebno važno jer riječ je o objektu koji je upravo u to vrijeme doživljavao prenamjenu iz istraživačke u eksploatacijsku platformu. To znači da su radnici taman u to vrijeme na dnu postavili betonski čep i testirali ga. Tada su smanjili tlak u cjevovodu koji vodi od dna do platforme kako bi postavili drugi betonski čep na dnu. Po pretpostavkama profesora Roberta Bea sa sveučilišta Berkeley, time su pokrenuli kemijsku reakciju koja je pak izazvala porast temperature i nastanak mjehura plina koji je uništio betonski čep.
Metan se na tim dubinama, a podsjetimo, radi se o tlaku od 150 bara koliko tlači vodeni stupac od 1.500 metara, nalazi kao sluzava kristalizirana tvar, i nije ništa neobično da se istraživačke platforme tijekom probnih bušenja susretnu s njima. Kako se mjehur diže tlak pada, volumen raste i nešto što je na dnu bio mali mjehurić, postane veliki mjehur koji na svom putu, lomi sve pred sobom. Plin koji se širi unutar cijevi ponaša se slično kao i barut koji se zapali unutar topovske cijevi.
Prvo što su radnici na platformi vidjeli bila je morska voda koja je odjednom počela šikljati nekih stotinjak metara uvis. Nakon vode probio se metan, a nakon njega nafta.
Svi radnici na naftnim platformama znaju zlatno pravilo sigurnosti, tzv. šššš, run, bum. Ono šššš predstavlja šištanje plina, bum je eksplozija koja redovito slijedi nakon toga, a run, je ono što bi svaki rigger, radnik na platformi, tada morao učiniti, trčati kako bi spasio svoju glavu.
Plin je prvo izbio u prostor za spajanje elemenata i pretpostavlja se da je upravo tamo i došlo do inicijalne iskre koja je pokrenula eksploziju, odatle se eksplozija spontano širila svim prostorijama koje su bile ispunjene plinom, da bi se na kraju zapalila i nafta koja je kuljala s dna.
Sudeći po transkriptima istrage koje je objavio AP, oblak plina koji je okružio platformu dospio je u usise velikih motora koji su potom počeli nekontrolirano ubrzavati, odnosno kolokvijalno reklo upali su u iberturažu, da bi na kraju i oni eksplodirali. U sveopćem paklu koji je nastao potom teže su ozlijeđeni i visoki dužnosnici BP-a koji su se u tom trenutku nalazili na platformi. Devetorica radnika i dvojica inženjera nažalost nisu imala tu sreću. Iako se odmah pristupilo gašenju požara, vatra je oslabila strukturne elemente, pa se Deepwater Horizon nedugo nakon toga prevrnuo i potonuo, oslobodivši pritom put nafti koja se otad slobodno izlijeva u more. Pokušaj spuštanja stotonske konstrukcije od čelika i betona nad izvor iz kojeg suklja sirova nafta, nažalost nije uspio, tako da nafta i dalje slobodno istječe u vode Meksičkog zaljeva. Sada preostaje pronalazak nekog novog rješenja ne bi li se zaustavilo slobodno istjecanje i daljnje zagađenje. U isto vrijeme ekipe za sanaciju pokušavaju umanjiti štete i prikupiti što više nafte koja se razlila velikom površinom. Trenutno se radi na pokušaju da se izvoru pristupi bušenjem sa strane, te da se odatle pokuša začepiti mješavinom mulja i betona.
U međuvremenu istraga se i dalje nastavlja. Istražitelje sada najviše zanima zbog čega niz sigurnosnih blokada i ventila nije djelovao. Prodori plina su relativno rijetki jer je većina izvora blokirana cijevima i injektiranim materijalom poput sintetičkog mulja i betona. Cijevi su zabrtvljene slojem betona, tako da se tekućina i plin ne mogu probiti unutar sustava cijevi. Umjesto toga tipični prodori plina eruptiraju oko cijevi. Tanki prostor između stjenki izvora i cijevi obično je ispunjen betonom, tako da tuda nema mjesta za erupciju, ali ako je betonski čep ili pak cijev unutar njega puknuta, tada ostaje dovoljno mjesta da prodor plina dospije do površine. Zato se na istraživačkim platformama nalazi veliko čelično zvono koje sprečava prodor stiskanjem gumene brtve oko cijevi, što radi ogromnom snagom od nekoliko stotina tisuća bara. Ako i ova brtva popusti pokrene se zadnja linija obrane, set šipki koje se probiju kroz cijevi i zaustave prodor plina.
Osim ovih obaveznih sustava, Deepwater Horizon je bio opremljen još jednim sigurnosnim sustavom poznatim pod imenom Deadman koji se morao aktivirati automatski, čak i ako su radnici u to vrijeme već napustili svoja mjesta, no to se nije dogodilo.
Sudeći po dosad dostupnim podacima i svjedočanstvima preživjelih, svi tzv. blowout preventer sustavi su zakazali. Tek kada se ustanovi je li to doista bilo tako, odnosno kada se napokon sazna zašto su zakazali baš svi sustavi, ostale će platforme moći predahnuti, jer sada se čini da se isto može dogoditi svim dubinskim oceanskim bušotinama.
Opasnost koja se krije iza ovoga incidenta je višestruka i iznimno složena. Najočitija je ona ekološka, no problemi su i u tome što ovakvi događaji mogu u potpunosti blokirati trgovinu i brodski promet Meksičkim zaljevom, a to pak znači silni udar na američko gospodarstvo, a to pak za sobom vuče posljedice vezane uz onu dosjetku da kad Amerika kihne, Europu groznica baca u krevet. More i morski život posljedice ovoga groznoga incidenta će osjećati još godinama, i pitanje je hoće li se ikada oporaviti. Tisuće dobrovoljaca i profesionalaca pokušavaju spasiti američku obalu od nafte, ali se čini kao da su im napori uzaludni, usprkos velikim materijalnim sredstvima koja im stoje na raspolaganju.
I za kraj jedno malo pitanje koje golica maštu, a vezano je uz isplativost rizika crpljenja nafte. Naime, BP se obavezao u cijelosti pokriti troškove sanacije štete nastale ovom nesrećom, a po nekim kalkulacijama ova će ih nesreća koštati negdje oko 12 milijarda dolara, iz čega proizlazi drugo pitanje; koliki su im prihodi, kad su u stanju pokriti tolike rashode...?
...