Vrijeme debelih krava
BN 156U ovoj našoj maloj zemlji od četiri i pol milijuna stanovnika, veličine omanjeg europskog grada, imamo 20 županija, 122 grada i čak 422 općine, što državu godišnje košta oko 20 milijardi kuna. Od toga jedna četvrtina ide na plaće 42.000 ljudi koliko ih je zaposleno u tom birokratskom aparatu s brojnim gradonačelnicima, županima, zamjenicima, tajnicima, savjetnicima, pratećim službama i nezaobilaznim voznim parkom.
I svatko je u tim strukturama uhljebio ponekog podobnika ili poslušnika iz svoje partije. Zanimljivo zvuči podatak da je 2007. godine, dakle u zlatnim godinama, još dok nismo ni slutili da srljamo u bezdan, u svim tim strukturama bilo zaposleno 35.000 ljudi, da bi prošle 2013. godine, inače pete godine hrvatske recesije, ta brojka dosegla nevjerojatnih 42.000, što znači da se u periodu recesije, nazadovanja i najtežih vremena zbrinulo 7.000 sretnih podobnika na račun svih ostalih. Da pojasnimo: lokalne strukture su svojim podanicima nametnule dodatne namete i tako namakle sredstva i zadovoljile potrebe, kako osobne tako i stranačke.
Skoro da nema općine koja nije uvela dodatne prireze i osmislila bezbrojne načine da od vlastitih građana izvuče što više, pod izgovorom da im uzimaju za njihovo dobro, za prosperitet i razvoj zajednice! U tako velikom broju jedinica mnogo se stvari preklapa, i teško je pohvatati kuda se sve i na koji način taj naš novac troši. Sustav je netransparentan, a zakoni komplicirani, nejasni i tumači ih svatko kako hoće, što često nema veze sa stvarnim životom. Pritom svakodnevno svjedočimo prelijevanju proračunskih sredstava, odnosno našega novca u džepove onih koji bi trebali raditi za dobrobit svih nas. Ali njima je draže raditi sebi u korist! Svatko od njih izmišlja i određuje svoje nadležnosti, a ljude koji su ih doveli na vlast davši im glas, doživljavaju kao podanike. One koji bi željeli raditi ili nedajbože nešto promijeniti nabolje, potom tjeraju u labirinte lokalnih šaltera i ureda, da tragaju za dozvolama, suglasnostima i svakakvim potrebnim i nepotrebnim papirima, sve to samo da ne bi mislili na pravi izvor svih problema. I što je više birokrata to su procedure kompliciranije, i imaju sve manje veze sa stvarnošću, a nerijetko su i najveća kočnica razvoju i novim investicijama. Ako pritom investitori ne poznaju prave ljude na pravim mjestima, ili ne pristaju na pravila igre koja im se nameću, mogu se odmah pomiriti s time da neće realizirati svoje ideje ili investiciju koju su planirali. A takva je situacija pogodna za sve oblike korupcije. Ta svakodnevno slušamo o aferama na svim, posebno lokalnim razinama. Nažalost ovo postaje pravilo. Skoro u svakoj lokalnoj jedinici možete čuti razne priče o elementarnom nepoštenju, korupciji, nepotizmu, beskičmenjaštvu... Malo se toga istraži, još manje procesuira, a o broju pravomoćnih presuda i zapljeni ukradenoga nećemo ni pričati.
I sada zamislite sustav koji bi bio racionalan, sveden na mjeru koja zadovoljava stvarne potrebe građana i privrede, bez rasipanja novca poreznih obveznika, da su i regulativa i zakoni i propisi prilagođeni građanima. Jer njima i moraju služiti, a ne da budu sredstvo iznude. Koliko bi to smanjilo broj gradonačelnika, načelnika, savjetnika i ostalih -nika i -telja na mjestima gdje se dobivaju velike plaće za malo rada? Koliko bi to utjecalo na stranke i strančice koje više ne bi imale mjesta za zbrinjavanje zaslužnih? Nažalost nabujala birokracija sama sebe hrani stvarajući vlastita pravila i zakone koji u konačnici garantiraju njen opstanak. I naravno da se oni koji ju drže u rukama neće odreći moći i lagodnoga života samo zato jer to svima koji su ispod njih omogućuje da profunkcioniraju kao ekonomski subjekti. I na tome padaju sve reforme, a onda i pokretanje cijeloga gospodarstva. Jer nije problem samo u tome što taj aparat proždire novac, već i to što u tom nagonu za samoodržanjem guši gospodarstvo tražeći od njega sve više i više, a taj bi sustav iscrpio i mnogo jače i razvijenije ekonomije. I tako naš birokratski karcinom sistematski razara tkivo Hrvatske, a nitko nema hrabrosti kirurški odstraniti nezdravo tkivo dok još ima ikakve nade za oporavak. Ma zapravo bojim se da već sutra ovom pacijentu na umoru ni najbolji kirurzi neće spasiti život.
...