1. Ribolov

Vratimo život staroj barci

Drvena barka je kao plovilo opstala samo zato jer je svojim vlasnicima osiguravala sigurnu plovidbu. Služila je ribolovu, transportu i svojom je formom i opremom bivala prilagođena podneblju do savršenstva. Svaki kraj, ma skoro pa svaka vala imala je svoju barku koja je bila idealna u tom akvatoriju i potpuno prilagođena potrebama svojih naručitelja Često se čuje kako nostalgičari i zaljubljenici u drvene barke tepaju drvenim ljepoticama veličajući njihovu „duhovnu stranu". Drvene barke – barke s dušom! Ali što više razmišljam baš je ta činjenica, da je od cjelovitosti tih plovila koja su nekad bila okosnice primorskih obitelji ostala samo duša, samo još više potvrđuje moje strahove da se drvenim plovilima ne piše dobro. Prošlo je dosta vremena otkad sam čuo mudre riječi jednog od doajena promicanja tradicijskog načina života i plovidbe novije generacije, Murterina Željka Jerata, koji je jednom prilikom rekao: - Možemo se mi busati ljepotom i romantikom drvenih barki, njihovom duhovnošću, ali ne vratimo li tim barkama smisao i funkciju nema te sile koja će ih spasiti od propadanja.-
Tada sam takvu izjavu doživio previše materijalističkom, i u ushitu rastućeg pokreta tradicionalizma bio uvjeren kako je naša ljubav prema tim plovilima dovoljna da ih iščupa iz zaborava i spasi od uništenja. Međutim, pokazalo se kako je Jerat, tipični otočan koji je tradicionalno navikao živjeti u realnom materijalnom svijetu u kojem se preživljava od onoga što si sebi i obitelji priskrbio svojim radom, bodulskom logikom i jednostavnošću puno ranije došao do zaključaka koji se meni nameću s popriličnim vremenskim odmakom. Nadam se ne i prekasno. A da problem bude još i veći, u mojoj sredini, u vodama gdje smo vezani i ja i moje barke, većini ljudi ta spoznaja još je i sada krajnje neprihvatljiva. Jer prava je istina da je drvena barka nastala iz potrebe i da će nestati kada potreba za njom nestane. Manje je sada bitno je li ta potreba materijalna, gdje barka služi nekoj pragmatičnoj svrsi, ili pak duhovna kada predstavlja uspomenu na nekog ili nešto iz daleke prošlosti. To se dosad pokazalo i dokazalo nebrojeno mnogo puta. Ali zanimljivo je da su barke koje su opstale kao spomenik vrlo često nestajale zajedno s ljudima kojima su one nešto značile, dok su one druge, koje su svoj smisao održavale zadržavajući prvenstveno uporabnu vrijednost, opstajale.
Vratimo se smislu drvene barke. Barka je kao plovilo oduvijek postojala samo i isključivo s jednim ciljem, a to je da svojim vlasnicima osigura sigurnu plovidbu uz jednostavno (čitaj pristupačno i jeftino) održavanje. Služila je ribolovu, transportu i ovisno o podneblju svojom formom i opremom bivala prilagođena do savršenstva. Svako podneblje, ma skoro pa svaka vala imala je svoju barku koja je bila idealna u svom akvatoriju i potpuno prilagođena potrebama svojih naručitelja.
Međutim, razvoj društva i tehnike učinio je svoje. Prvo što se dogodilo bilo je to da je motor svojom pojavom istisnuo vesla i jedra. Ljudi su s veseljem prihvatili novotariju koja im je olakšala plovidbu, i nisu se pretjerano dvoumili hoće li prvom prilikom kad uzmognu u svoje barke ugraditi motore, i hoće li zbog toga narušavati izvornost njihove forme. Bio je to veliki korak, ali i dalje je održavanje te drvene barke iziskivalo dosta vremena, a vrijeme provedeno na kopnu odbija se od vremena kada barka može ploviti i zarađivati. Tu je šezdesetih godina prošloga stoljeća na scenu stupila druga revolucija. Metal i plastika su polako istisnuli drvo kao konstruktivni materijal. Takve barke su jeftinije, i puno jednostavnije za održavanje. Osim toga u to je vrijeme i sve manje ljudi živjelo isključivo od mora, pa je i barka polako od sredstva za rad većini postala sredstvo za odmor i razbibrigu. I upravo je tu došlo do najvećega problema. Kakva je to razbibriga oko koje treba provoditi toliko vremena u struganju i pituranju?! Drvenu je barku puno teže održavati, a i cijena održavanja je porasla smanjenjem broja meštara, a onda samim time i porastom vrijednosti njihovoga rada i usluga. Malo pomalo drvena barka je postala ne toliko nepoželjna koliko opterećujuća.
Nepobitna ljepota i sklad ovih plovila ipak je vireći na nas sa starih fotografija zadnjim atomima postojanosti uspjela pobuditi interes jednoga maloga kruga ljudi, tradicionalista i duž Jadrana pokrenut je cijeli val obnove preostalih autentičnih plovila. Jedriličarske i veslačke regate postale su novim smislom ovih plovila koja su time dobila još jednu priliku. Pravi, životni smisao dobile su kroz turističku promociju priobalja kao nasljeđa tradicionalno ribarski i težački orijentiranih primoraca. Prilika je to da turistima objasnimo da smo, ne tako davno umjesto od prilično lagodno zarađenih novaca od turizma živjeli prehranjujući se od danas do sutra teškim radom. Živjeli skromno i ponosno, vezani uz obitelj i kraj u kojem su rođeni naši stari.
I tako mi je sa zadrškom od nekoliko godina Jeratova vizija očuvanja drvene barke postala stvarnom i jedinom ispravnom – drvena barka mora dobiti svoj materijalni smisao, ona ne smije biti isključivo teret i trošak, jer kao takva zadržat će se vrlo kratko, tek onoliko koliko traje zanos koji je njena vlasnika povukao u tu avanturu. No ako drvena barka postane statusnim simbolom, ili još bolje kakvim izvorom malog dodatnog prihoda koji bi bio dostatan makar za njeno održavanje, e tada bi i njena budućnost izgledala svjetlijom no što izgleda sada.
I tako sam se odlučio na malu avanturu, drvenu gajetu „zaposlit" ćemo u firmi ponudivši je turistima kao mali vremeplov. Onakva kakva je, onakva kakva je nastala prije više od 70 godina. Kako je riječ o barci koja je oduvijek služila ribolovu, njenim gostima pokazat ćemo kako se nekad ribarilo, dizalo vrše i parangale, lovilo na kanavacu... Bez uljepšavanja i šminkanja. Avantura je to za mali broj ljudi koliko ih gajeta kao malo plovilo može ponijeti. To je doživljaj za one malobrojne ljude koji su spremni vratiti se mokrih gaća i sa skromnim ulovom. Osjetiti "masažu" debelih rebara koja trese stari Farymann. Biti poškropljen morem u izravnom kontaktu s Velikim plavim. Sudjelovati u iščekivanju dok se vrša polako približava površini. Osjetiti strast ribolovca koji u daljini ćuti udarce ribe na parangalu. Biti na nekoliko trenutaka Primorac, onako kako je to bilo nekad. Možda to tim ljudima pomogne da shvate zašto toliko volimo svoj kraj. Uspije li to ova stara gajeta podariti svojim gostima, vratila je smisao svome postojanju, nimalo manje intenzivan od onoga primarnoga, zbog kojeg ju je nekad davno otac obitelji naručio a meštar, umjetnik u drvu sagradio. Dobro ti more, barko naša stara!
Duboko sam uvjeren da na isti način svaka od starih tradicijskih barki može pronaći svoju ulogu u promicanju vrijednosti koje su nekoć krasile njihove izvorne, ondašnje vlasnike. Tako sada betinski leuti i gajete mogu odvesti goste do kornarskih posjeda Murterina, falkuša će one najodvažnije odvesti na dvodnevnu avanturu do Palagruže, opatijski guc može provesti finu gospodu na obilazak Opatije s mora na isti onaj način na koji je vozio i čuvenu glumicu Katharinu Schratt koju povijest pamti kao ljubavnicu Njenog veličanstva kralja i cara Franje Josipa. U isto vrijeme istarska batana će odvesti društvo na lov ostima, lovranskim gucem će se bacit peškafondo...
Da bi ovakva prezentacija mogla biti stvarna i izvorna, nužno je prilagoditi propise i dopustiti da barke ostanu izvorne. Sve su ove barke nastale debelo prije zakona koji ih danas sputavaju skoro u svemu, a ponajprije u njihovoj izvornosti. Proračuni rasporeda sjedenja, praktični pokusi stabilnosti, ovlašteni nacrti, obavezne naljepnice s oznakom položaja vatrogasnog aparata, plan evakuacije ili ugravirana pločica s dopuštenim brojem putnika, sigurnosne inoks ograde ili struktura strojarnice sa suvremenog LNG broda… i sve to na barci koja već stotinjak godina svakodnevno pokazuje i dokazuje svoju vrijednost koja je znatno veća od velike većine uradaka svih ljudi koji će za nju izdavati ta nova, danas potrebna odobrenja...
Ljepota ovih barki leži upravo u njihovoj jednostavnosti, skladu i apsolutnoj prilagođenosti funkciji kojoj su namijenjene. Sve izvan toga ovaj privid vremenskoga skoka u prošlost rasprši kao balon od sapunice.
Vratimo li na ovaj način smisao barkama ostvarili smo preduvjet da se njihov broj poveća, i da im se produži šansa za opstanak, jer opstati može samo nešto za čim postoji realna potreba, a to pak automatski za sobom povlači revitalizaciju starih zanata vezanih uz nastajanje, održavanje i opremanje drvenih brodova. Korak dalje je uključivanje lokalne zajednice koja će, opet prvenstveno iz materijalnih pobuda, što ne mora nužno biti loše, na taj način lakše moći pronaći interes u organizaciji neke zone koja bi bila rezervirana isključivo za tradicijske barke, zanate, bilo da je riječ o manjim portima ili njihovim dijelovima u kojima dominiraju stare barke, ljuljuškajući se u njima prilagođenom ambijentu. Neke zemlje sa sjevera i zapada Europe već su odavno prepoznale potencijale takvih aktivnosti. Tamo su organizirani cijeli škverovi u sklopu kojih su oformljeni muzeji pomorstva. Vlasnici brodova imaju mogućnost besplatno koristiti prostor i alate, pa čak i majstore pojedinih struka koji su stalno zaposleni u tim muzejskim radionicama. I izvorni materijali za gradnju i obnovu tradicijskih barki tamo se mogu nabaviti po izuzetno povoljnim cijenama. Sve je to napravljeno samo kako bi se na životu održao taj dio materijalne i, možda još i važnije onaj nematerijalni dio vlastite povijesti. Da stvar bude bolja, jedan dobar dio ovakvih projekata toliko je dobro osmišljen i izreklamiran da može sam sebe financirati, budući da su ti i takvi škverovi uz stalni postav muzeja svakodnevno otvoreni za javnost čiji interes ne izostaje. U cijeloj ovoj priči, uz kritičnu masu takozvanih tradicionalista, vlasnika i ljubitelja starih drvenih barki, potreban je i sluh državnoga aparata, koji u ovom slučaju mora biti partner pri iniciranju ovakvih projekata. Želim vjerovati da će sve aktivniji angažman udruga vezanih uz tradicionalnu brodogradnju duž cijeloga Jadrana biti prepoznat i nagrađen podrškom s najviših instanci. Toplo se nadam da će se to dogoditi čim prije, jer imam dojam da je u našem društvu sve uočljivija ravnodušnost prema vlastitoj povijesti i tradiciji, a uz jezik upravo su to sastavnice koje nas čine ovime što jesmo. Ne čudim se tome, budući da smo neprestano na svojevrsnom odvikavanju i nijekanju od pojedinih dijelova naše povijesti koji se poput plime i oseke, čas potiskuju, čas bujaju, pa onda opet prihvaćaju pa odbacuju… nakon nekog vremena čak i normalnom čovjeku dođe da se zapita: - Pa dobro, što smo zapravo mi!? -

...