Uzrok i posljedica
BN 129Postalo je očigledno da su svi dosadašnji napori Vlade bili usmjereni prvenstveno na punjenje proračuna. Sve ostalo je samo usputna pojava. Iako su mnogi upozoravali da će efekti povećanja PDV-a i punjenja proračuna biti samo kratkotrajni, očito je da političari, kreatori financijske politike to nisu ozbiljno shvatili.
Sada se pokazuje da je sva ta porezna presija uzrokovala, naravno, uz sve ostale vanjske utjecaje, smanjenje potrošnje, a time i smanjeno punjenje proračuna koje je u konačnici vjerojatno slabije nego prije povećanja PDV-a. Krajnji rezultat je da se zbog manje potrošnje smanjila i proizvodnja, što opet znači manje punjenje proračuna, gubitak radnih mjesta, smanjenje prihoda tvrtki i povećanje nelikvidnosti, što opet uzrokuje smanjenje gospodarskih aktivnosti. Nažalost, to je spirala kojoj se ne nazire kraj.
Svima koji se bore za svakodnevne poslove po imalo pristojnoj cijeni, ili se bore s konkurencijom doma i u svijetu, jasno je da je cijeli problem u nedostatku poslova i da je situacija mnogo gora nego što to službene statistike pokazuju. Nakon objave službenih rezultata optužiti par javnih poduzeća i INU da su krivci za ovako slabe rezultate pomalo je brzopleto i neodgovorno. I dok je za ministra financija smanjenje BDP-a u drugom kvartalu samo neugoda, za mnoge tvrtke to je ravno katastrofi. Posebno su neozbiljne i paušalne ocjene da je nelikvidnost kriva za slabe rezultate u gospodarstvu. Ili ona da u bankama ima dovoljno novaca kojeg samo treba uzeti. Pa i mahanje milijunima eura iz europskih fondova koji nam stoje na raspolaganju i koje samo treba uzeti i pametno potrošiti, također spada u poluistine kojima se širi lažni optimizam i zavarava javnost.
A situacija je sljedeća. Opće smanjenje gospodarskih aktivnosti i potrošnje glavni su uzrok nelikvidnosti. Dakle nelikvidnost je posljedica, a ne uzrok stanja u gospodarstvu. Novac koji su tvrtke dužne državi ili međusobno teško da će se u značajnom dijelu moći vratiti, jer tog novca jednostavno nema. Pa i podaci o tvrtkama koje su ipak našle novac za isplatu plaća i doprinosa samo je dio istine. Drugi je taj da je većina njih podmirila obveze prema radnicima i državi, ali su na listi čekanja ostali dobavljači, i mnoge druge obveze. Manje i male tvrtke, ali i one veće, u ovoj se situaciji pokušavaju riješiti svih mogućih troškova koji nisu direktno vezani za proces rada. Oni koji to mogu pokušavaju se riješiti i obveza prema bankama, na nove kredite nitko ni ne pomišlja, a aktivnosti su svedene na preživljavanje. Jedno od remontnih brodogradilišta nedavno je tražilo od svojih kooperanata da smanje satnice za 20% iako su i sa sadašnjom satnicom jedva pokrivali troškove tekućeg poslovanja. Sedamdesetak kuna na sat je najniža cijena sata kojom kooperantska tvrtka može preživjeti, znači da može podmiriti sve obveze prema zaposlenicima, i državi kao i direktne troškove poslovanja, prijevoz, godišnje, zaštitna sredstva i sve ostalo. O razvoju, uvođenju novih tehnologija, školovanju ili investicijama nema ni govora. Međutim kad se ta satnica spusti na pedesetak kuna ili manje, tada je jasno da u pitanje dolazi poslovanje kao i ispunjavanje osnovnih obveza, a u nedostatku posla mnogi pristaju i na mnogo niže satnice. I tu je jedan od uzroka nelikvidnosti.
Nedavno je kooperantima i dobavljačima brodogradilišta koje je pred stečajem, država ponudila da se odreknu 50% svojih potraživanja. Ako su neki i imali od 10 do 20 ili čak 30% zarade na robi ili uslugama koje su isporučili ovom brodogradilištu, oni su porez, radnike i svoje dobavljače platili, a sada im se nudi samo dio. Netko u ovakvoj situaciji mora ostati kratkih rukava. Obzirom da je brodogradilište državno, bilo bi u najmanju ruku moralno da se i država odrekne 50% PDV-a kojeg je već naplatila od kooperanata, pa da svi zajedno podnesu teret u rješavanju stečaja ovog brodogradilišta.
