Ususret svijetloj budućnosti
BN 141Još nas dvadesetak dana dijeli od zadnjeg koraka prema novoj zajednici naroda Europe. Neshvatljivo je s kojom lakoćom ulazimo u tu novu asocijaciju i navodno svojom voljom drugima prepuštamo mnoge elemente naše suverenosti. Pritom kao da zaboravljamo koliko smo se dugo i krvavo borili da hrvatska puška bude na hrvatskom ramenu, a hrvatska lisnica u hrvatskom džepu.
U svakoj normalnoj demokratskoj zemlji osnovno pravilo demokratske pristojnosti nalagalo bi da se narod prije potpisivanja tako važnih dokumenata upozna s realnim stanjem stvari, da se prikažu sve, i dobre i loše strane udruživanja. Nevjerojatno koliko je malo kritički intoniranih tekstova ili barem onih objektivnih objavljeno u našim medijima. A svakodnevni masovni protesti u većini europskih zemalja, čak i onih koje nemaju tako velike gospodarske probleme, ukazuje da Europa nije mjesto u kojem teku samo med i mlijeko, da mnoge stvari ne funkcioniraju kao su zamišljene. Financijski, gospodarski, rasni, socijalni i ini problemi rastaču ne baš tako homogeno tkivo Europske Unije. Mnogi preispituju svoje mjesto i ulogu tražeći način rješavanja, prvenstveno svojih problema. I nisu pravila uvijek i za sve ista. Malim narodima i ekonomijama namijenjeni su znatno stroži kriteriji kojih se veliki baš i ne moraju pridržavati. A nama se pak servira idealizirana slika o tome kako ćemo moći slobodno putovati i zapošljavati se, kako ćemo primjenom novih zakona riješiti sve svoje probleme, priče o blagodatima i milijardama eura iz EU fondova koje samo čekaju da ih pokupimo i pametno utrošimo pa da svijetla budućnost postane sadašnjicom, a naša zemlja obećanom. Jedini problemi mogu se javiti s prodajom domaćeg sira i vrhnja na zagrebačkom placu, slavonskom svinjokoljom i kulenom, ličkom šljivovicom, dalmatinskim vinom i travaricom i još par, realno gledano sporednih, iako ljudima dragih stvari. No i tu stiže spas u liku pregovarača koji će to riješiti! Rijetko se kada spominje da su novci iz fondova uvjetovani mnogočime i kako ih je prava umjetnost dobiti, a još se rjeđe spominje kako je novac članarine, ogromna svota koja se svake godine mora uplatiti u zajedničku kasu, sasvim izvjestan i nezaobilazan. Činjenica je, a to se svakodnevno iznova dokazuje, da slabašno i iscrpljeno hrvatsko gospodarstvo neće moći iskoristiti ni djelić onoga što bi teoretski možda i moglo. Prihodi su upitni, a rashodi svake godine fiksni. Većina iskorištenih sredstava odnosi se na neprivredne investicije, ceste, kanalizacije, zaštitu okoliša i slično, što u konačnici ne stvara nove vrijednosti i ne zarađuje, što znači i da ne puni kasu. Trebaju nama i ceste i kanalizacije i zaštita okoliša, ali sve je to moglo pričekati i neka bolja vremena. Nama treba proizvodnja!
Zašto uporno zatvaramo oči pred realnošću i ne pogledamo što se zbiva oko nas?! Slovenija koja je u vrijeme pristupa EU bila gospodarski daleko stabilnija no što je Hrvatska sada, i nije prošla kroz uragane tajkunske privatizacije koja je uništila stotine uspješnih tvrtki, sad je na koljenima, s padom BDP-a od 4,8 %, stopom nezaposlenosti od 11,1% i rastućom inflacijom. Hrvatska po indeksu ekonomskih sloboda stoji na 78. mjestu, po konkurentnosti smo 58. od 60 rangiranih, BDP je u konstantnom padu, nezaposlenost u porastu i sad iznosi 21%, od čega je 45% mladih, a inflacija raste i sad je oko 5%. Zaduženost i kreditne obaveze nećemo ni sponinjati. To je problem koji se nikad neće riješiti, već samo rasti, bar dok stopa rasta ne postane dvoznamenkasta, što znači nikad. A dugovi su već sada sredstvo ucjene moćnih i bogatih, mrkva i batina kojom se Hrvatska vodi u smjeru koji odgovara krupnom globalnom kapitalu kojem je puk ove zemlje samo stado ovaca za mužnju i strižu. I kako očekivati da će jedno takvo gospodarstvo ući u ravnopravnu bitku s velikim i jakim ekonomijama koje dominiraju Europom? Ako dodamo korupciju u vlasti, sudstvu, državnim tvrtkama, nepotizam, neodgovornost, birokraciju, nejasne zakone, teško da ćemo uskoro vidjeti svjetlo na kraju tunela. Bojim se da će Europa biti samo još jedan kamen oko vrata, onaj koji će nas konačno povući na dno.
