1. Ljudi, more, brodovi

Tradicijske barke - rezime sezone

Zazebli su prsti i teško je škotu držati u ruci. Nama zaljubljenicima u tradicijske drvene barke i druženja kroz regatavanja diljem Jadrana to znači samo jedno – sezona je gotova. Većina jedara je skinuta s lantina, uredno složena i položena na počasnom mjestu u konobi. Barke se lijeno ljujuškaju na vezu, a tamo će i ostati, jer drvena barka živi u moru, na suho izlaz samo onih par dana godišnje da bi se poput svake prave ljepotice uljepšala. Kao i svake godine dosad, i ove se dogodilo mnogo toga

Sezonu već više godina otvaraju Rabljani i regata Uhvati vjetar. Valjda zato jer je taman početak sezone, čini se da mnoge početak svibnja zatekne nespremne, tako da se na ovoj regati koja se održavala 9. svibnja pojavi relativno malo, uglavnom domaćih barki. Zanimljivo je slušati kako se svake godine ispričavamo Petru Španjolu da mu nismo došli u pohode, uvijek istim riječima: - Doći ćemo dogodine...

Da dislociranost nije neka isprika najbolje govori podatak da se sredinom svibnja održava sada već tradicionalna gorska regata morskih barki u Fužinama. Na jezero Bajer 19. svibnja ove godine došlo je desetak barki koje su taj prekrasan svježi proljetni dan učinile još i ljepšim. Pomalo čudi da je ovo regata koja ima najbolju medijsku pozornost i najviše gledatelja. Ove je godine nekoliko stotina gledatelja načičkanih po obali jezera ne samo gledalo već i glasno bodrilo jedriličare. Bit će da je to od planinskoga zraka... Sudeći po komentarima organizatora, sudionika i gledatelja, nema razloga sumnjati u budućnost ove regate.

Polovicom svibnja naše su drvene barke bile pozvane kao posebni gosti na festival mora u Morbihan, veliki zaljev na francuskoj atlantskoj obali. Inače, ovo je uz poznati Brest jedno od najvećih okupljanja tradicijskih barki i brodova koje svakoga puta okupi nekoliko stotina brodova, od velikih jedrenjaka pa do malih barčica kakav je recimo naš guc. Hrvatsko izaslanstvo činilo je 11 barki s posadama koje su napravile veliki posao i dostojno predstavile našu tradicijsku brodogradnju na dalekom Atlantiku.

Sljedeći po redu od 19. do 25 svibnja bio je Kvarnerski festival mora Fiumare. Budući da je ove godine Fiumare postao dijelom velikoga međunarodnog projekta Mala barka najave su dale naslutiti da ćemo doista pred sobom imati jednu vrhunsku feštu posvećenu tradicijskoj barci. Nažalost, vrijeme je htjelo drugačije. Zbog škure bure niti su sudionici mogli odjedriti sve što je bilo planirano niti su građani bili voljni močiti se. Šteta, jer prošlogodišnji je Fiumare pokazao da Riječani vole drvenu barku, samo kad im se pruži prilika da zaplove s njome. Ostaje nam samo nada da će sljedeće godine vrijeme biti naklonjenije i da će Mala barka zaploviti na Fiumare i pokazati kako se zapravo može i mora povezati stare barke i novi turistički proizvod.

Nakon Rijeke, 14. lipnja red je došao na Rovinj. To je najmasovnija regata na Sjevernome Jadranu, bar ovom našem dijelu. Nažalost za masovnost nisu zaslužne hrvatske barke koliko je duguje velikom broju talijanskih i slovenskih brodova koji redovito pohode Rovinj, najčešće uzvraćajući posjet aktivnim Rovinježima. Udruga Kuća o batane napravila je doista fenomenalan posao i u organizacijskom i u promotivnom poslu. Jednostavno rečeno ogledni primjerak kako se štiti i revitalizira drvena barka. U isto vrijeme u Rijeci se jedrila Fiumanka Clasic. Nažalost zbog nebrige organizatora, ova regata svake godine ima sve manji broj sudionika, a ne bi trebalo biti tako. Skromnim ljudima na skromnim drvenim barkama treba samo malo pažnje. Ovako je većina redovitih sudionika tradicijskih regata, čak i onih koji imaju vez niti milju od riječke luke, radije izabrala sudjelovanje na stotinjak milja udaljenom Rovinju, nego da se utope među bezličnim regatijerima.

Prva od dalmatinskih regata bila je ona pašmanska održana 21. lipnja. Dvadesetak barki zaplovilo je po prekrasnom vremenu, ali plovidba je bila poprilično neugodna s vjetrom u provu. Regatu je organizirala novoosnovana udruga poetičnoga imena Štrop kojoj ovom prilikom želimo da ovako uspješno organizira još puno regata.

Rota Palagruzona, festival mora koji od 19. do 25. lipnja slavi jednu od najstarijih svjetskih regata, jer prva se službeno jedrila 1593. godine, ove godine nije imala sreće s vremenom. Vjetra jednostavno nije bilo pa je 9 brodova jedrilo na skraćenoj ruti od Komiže do Biševa, no i to su uspjela odjedriti samo 4 broda: falkuše Palagruža i Mikula, leut Jaruh i gajeta Pomozi Bože.

Slično je prošao i Lovran 27. lipnja, s time da se tu umiješala i kiša koja je više prestrašila organizatore nego sudionike. Kad smo već kod Lovrana ne smijemo zaboraviti spomenuti otvorenje eko-muzeja Kuća lovranskega guca. Ovaj muzejsko-galerijski prostor od sada će biti posvećen očuvanju prvenstveno lovranskega guca, ali i predstavljanju svih bitnih događaja i projekata vezanih uz tradicijske drvene barke.

Zato se 11. srpnja sve poklopilo u Mošćeničkoj Dragi. Od ove godine i ova je regata dijelom projekta Mala barka, a to se u organizaciji i vidjelo. Tridesetak barki, mnoštvo gledatelja savršeno vrijeme i bogat kulturno-zabavni program digli su ovu smotru na jednu višu razinu.

Potom su slijedile regate Ol postirske fjere 12. srpnja i Lantina u Jezerima 19. srpnja. Iako najmlađa, vrlo je brzo dohvatila druge dvije murterinske regate. Ova regata posebno veseli jer rade je mladi lavovi. Vrijeme im nažalost nije bilo naklonjeno. Vjetra je bilo malo, vrućina, sparina, ali to nikome nije previše smetalo da gušta u onome što mu je priroda dala.

25. srpnja bio je rezerviran za Fažanu. Teško je naći bolji akvatorij za jedrenje. Po ugodnom jugozapadnjaku zaplovilo je dvadesetak barki u kojima su podjednako uživali i oni koji su na njima plovili i brojni gledatelji koji su ih s kopna bodrili.

Dan kasnije, u nedjelju 26. srpnja jedrilo se na Zlarinu Latinskin idrun na kureja. I tu se organizator iskazao, a vjetar zakazao. Baš mi je kolega Boško Lučev ukazao na jednu zanimljivu stvar. Prošlo je ljeto bilo ružno i kišno, ali skoro sve regate imale su sreće s vremenom. Ove je pak godine vrijeme naklonjeno turistima, ali regate su ostale kratkih rukava i bez vjetra.

Prvi vikend kolovoza zauzela je Ika i njihova osebujna 2. regata Ive Sipa. Napokon je netko shvatio da se regata može organizirati i na jedan manje ozbiljan način, a ne poput America's Cupa! Osmišljena više kao druženje nalik na Jadranske susrete, ova je smotrica doista unijela jednu veliku živost i mnogima bi mogla biti putokazom u kojem se pravcu također mogu kretati napori za zaštitu drvene barke. Ne moramo biti smrtno ozbiljni, možemo se mi i šaliti...

Nakon toga slijedila je još jedna nova regata, u Selcu, potom Krapanj, pa ženska veslačka regata u Betini, pa čuveni Maraton neretvanskih lađa.

Krčka i betinska Regata za dušu i tilo sve donedavna su dijelile datum 15. kolovoza, no kasnije su Betinjani preselili svoj datum na prvu nedjelju nakon Velike Gospe. Krčanima je Velika Gospa donijela bonacu kao i obično, a prva nedjelja iza toga Betinjanima je uz bezvjetricu donijela i kišu. No to ove godine nije moglo umanjiti slavlje. Naime otvoren je Muzej betinske drvene brodogradnje. Napokon su svi betinski prote i kalafati dobili hram kakav i zaslužuju!

Krajem kolovoza dočekala nas je prva creska regata – Martinska. Martinšćica se u vrlo kratko vrijeme probila među one regate koje se ne propuštaju iako je poprilično udaljena od svih! Vjetra je bilo malo, ali dovoljno da se obiđe regatno polje. No vjetar nije od presudne važnosti za ovu regatu. Martinsku ljudi vole zbog posebnoga ozračja u tom mjestu. Kao da je riječ o nekoj drugoj dimenziji, tu prestaju sve brige ovoga svijeta...

Vrijeme je spriječilo i održavanje 2. regate barkajola Melikor Paragvaj u Ičićima. Šteta, jer to je bila jedina kombinirana regata u kojoj se moglo i veslati i jedriti, zbog čega je imala jednu posebnu živost. Prošlogodišnji je pobjednik pobjedu izborio upravo kombinacijom vještine, taktike i sirove snage.

Već tradicionalno regatnu sezonu na sjeveru zaključuje otok Lošinj i Nerezinska regata. Ovo je bila 39. nerezinska, no ne po redu. Ovu Nerezinnsku regatu, uz iznimnu organizaciju ŠRD Škarpina, obilježila je jaka bura koja je brojnim posadama onemogućila dolazak. Ipak tridesetak barki je zaplovilo između Cresa i Lošinja obuzdavajući goropadnu buru. Nije bilo lako. Jedna barka se nasukala, velikom srećom i vještinom skipera izbjegnut je jedan teški sudar, jedna barka se prevrnula... Treba li još kakva potvrda složenih uvjeta?

No čast da sezonu proglasi gotovom ima Murter kao stožerno mjesto hrvatskoga tradicijskoga jedrenja, s najvećim brojem drvenih barki po stanovniku. Budući da o njemu pišemo na prethodnim stranicama, ovdje nećemo ponavljati već rečeno. Kao i svake godine dosad impresivan broj okupljenih, jaka bura, legendarno ministarsko prevrtanje i prva diskvalifikacija zbog duljine lantine obilježili su ovo Latinsko idro...

I što reći na kraju? I ova je sezona pokazala veliki napredak u odnosu na prošlu, ali je i otvorila mnoga nova pitanja. Evidentan je pomak nabolje u organizacijskim vještinama samih regata. Ipak još uvijek nedostaje onaj kohezivni moment. Iako na cijelom našem dijelu Jadrana ima tradicijskih barki koliko ih ima i jedan osrednji francuski ili engleski classic sailing club, još uvijek nas razdiru lokalni antagonizmi i sitni interesi. Kad pravilno posložimo prioritete, i naučimo poštovati i uvažavati jedni druge onda ćemo lako definirati i strateške ciljeve. Tada će se lako napraviti katalog, odnosno registar svih tradicijskih barki, lako će se definirati pravila ocjenskih smotri i regata, lako će se stvoriti kritična masa za donošenje zakona, lakše će se izboriti za financiranje... Do tada ćemo imati ovo što imamo i sada; da se svatko poziva na svoja pravila i uzance, da se jedan brod veliča, a ostale omalovažava, da se konkurencija diskvalificira zbog tehničkih, obično nedefiniranih pitanja... No ne smijemo biti previše kritični, jer kako se ono kaže: - Pomalo se gre u raj!

Adio prijatelju

Ova će godina ostati u pamćenju i po još jednom, nažalost ne lijepom događaju. Izgubili smo jednog od nas. Tragičnom pogibijom ostali smo bez mladog zaljubljenika u drvene barke. Marijana Gržančića mnogi će se sjetiti kao jednog od stalnih članova posade gajete Nebuloza Ničija. Njegovo neprekidno nasmijano lice, njegov glas uvijek negdje između šale i pjesme, i sjećanje na dječačke nestašluke poput onog kad je ranom zorom svirajući Povečerje na svojoj trubi probudio rovinjsku marinu, zauvijek će ostati među nama. Njegov gubitak utoliko je bolniji jer Marijan je bio jedan od onih na koje smo gledali s veseljem i vjerom da imamo kome prepustiti drvenu barku. Sada nam preostaje samo nada da će na drvene barke, a i na nas koji plovimo njima, paziti kao pomoćnik sv. Nikole. Bit će to onaj anđeo nasmijana lica sa škotom u ruci.