Kao narod i država smo poznati po puno toga. Od kravate, do penkale, od padobrana do brodskog vijka. Puno toga je izašlo iz naših glava i naših ruku. Naravno i brodogradnja nam je uvijek išla dobro pa imamo dugu i bogatu povijest. Od tradicionalnih linija brodica, guceva, pasara, gajeta, pa do mnogobrojnih trgovačkih brodova, tankera, vojnih brodova, sve smo to mi bili kadri stvoriti. Ako ovome dodamo malu brodogradnju u stakloplastici možemo reći samo, svaka čast! Naši škverovi su isporučivali brodice, a posebno brodove za cijeli svijet. U njih su bili ugrađivani motori i generatori domaće proizvodnje. Sulzer brodski motori iz Jugoturbine iz Karlovca, generatori Končar iz Zagreba, a toga ima još. I onda se dogodila privatizacija, transformacija iz društvenog u privatno i dogodio nam se i dalje nam se događa turizam i trgovina.
I po tome smo zbilja prepoznati u cijelom svijetu, po ljepoti, uživanju i hedonizmu. Znate onu o lijepoj ženi i trešnji, svatko bi je. Generalno je bilo lakše zarađivati od turizma nego od proizvodnje, makar za jedan manji dio, no pitanje je do kada. Imali smo brodogradnju koje više nema, a potreba za brodovima raznih namjena i tipova realno postoji. Ne u istom obimu kao nekada, ali postoji. Od domaćih linijskih prijevoznika, ribara, vojske, policije, pa i tog turizma, svi imaju potrebu za plovilima, gdje dobar dio njih nema drugog izbora nego kupiti polovni dotrajali brod iz Grčke, Italije, Turske, pa čak i s dalekog istoka. Mislite da će vam grčki ili talijanski brodar prodati dobar brod za malo novaca? Neće, ni stari ni novogradnju.
Domaći proizvodni kapaciteti postoje, neki škverovi rade i isporučuju ozbiljne manje aluminijske brodove za recimo Norveška ribogojilišta ili pak aluminijske pilotine za Ekvador, električne katamarane za prijevoz putnika od kompozita. Ako bi sada krenuli oživljavljavati veliku brodogradnju trebalo bi neko vrijeme da se stane na noge. No zemlja smo sa tisuću otoka i dvije tisuće kilometara obale te najvećom flotom linijskih brodova u okruženju. Imamo li mi uopće izbora? Nemamo, osim ako ne želimo da nam netko drugi po visokim komercijalnim cijenama drži brodske obalne linije.
S druge strane naša mala brodogradnja dokaz je da se opstati može i mora. Potrebe za plovilima postoje jer opet se vraćamo na 2000 km obale i sve naše otoke gdje netko kupuje iz potrebe da bi došao do kopna ili na ribolov, a netko iz gušta. Upravo je ta održivost male brodogradnje učinila to da ne samo da se grade brodice, nego se i razvijaju novi modeli, novi tipovi. Da bi vi mogli razvijati brodogradnju morate imati stabilno tržište koje treba brodice i brodove, a to znači i da je to tržište spremno to i platiti. I za kraj, velika brodogradnja je dobivala ozbiljne poticaje, a rezultate vidimo. Mala nije, a možda je mogla i trebala dobiti neku vrstu pomoći, zaštite i podrške od države, čisto da ju se malo zaštiti od nelojalnog uvoza što starih što novih plovila, no to neka ostane tema za sljedeći uvodnik.
