Hoćeš nećeš svi se stalno hvataju ekologije, zaštite okoliša, održivosti, zelenog otiska, poštenja i svekolike čistoće. Iz svake paštete iskaču poruke o Green Footprintu, odnosno zelenom otisku. Rekli bi tko o čemu, kurve o poštenju. Krenuti ću prvo od sebe, a dohvatit ću se i vas i svih onih za koje smo mi male bebe u zagađivanju.
Život kakav danas živimo podrazumijeva primjenu plastike u raznim oblicima. Sve smo zapakirali u plastiku, nema više papirnatih pakiranja za ništa. Čak i kad vijke kupiš u rinfuzi više ih ne pakiraju u papir nego u najlon vrećice. I tako radi neke komocije malo po malo zatrpali smo se plastikom. S druge strane, i taj neki proizvod koji kupimo sadrži sve više plastike, a sve kako bi proizvodnja bila jeftinija i kako proizvod ne bi predugo trajao, jer ipak potrošačko društvo traži da se roba brzo kvari, i da se troši.
E sada, da ja pozivan na revoluciju, ne mogu i neću, ali mogu tiho šapnuti: ljudi ne kupujmo i ne radimo nekvalitetno jer ćemo samo gomilati smeće. Na kraju u kvalitetniji proizvod možemo imati više povjerenja jer nas neće izdati negdje nasred mora. Ako se proizvede kvalitetan proizvod to znači da je i materijal od kojeg je napravljen kvalitetan, da će ga se moći popraviti i na kraju da će duže trajati. Za proizvesti kvalitetniji proizvod treba gotovo isto energije kao i za isti takav napravljen od lošeg materijala, s time da ćete u nekom vremenskom periodu zamijeniti više ovih lošijih potičući time proizvodnju, potrošnju i kupovinu. Naravno današnja je ekonomija koncipirana tako da stagnacija znači vrlo često propast, no ne za vas i mene nego za onoga koji broji koliko je manje čelika stavio u neki motor, prikolicu za prijevoz brodica, ili pak plastike i ojačanja na brodicu, a sve kako bi uloživši manje, prodao za više. Jedan od načina borbe protiv takvog smeća od proizvoda je ne kupovanje istog.
Znam da za pravu stvar treba izdvojiti više, no isto tako se i dobije više.
