1. Riječ urednika

Titanik

Hrvatska u ovom trenutku po mnogočemu podsjeća na Titanik. Naš brod je već davno udario u santu, rupa je tako velika da se ne može zakrpati, a sigurnosnih pregrada nema, odnosno davno smo ih potrošili. Voda polako ali sigurno prodire.

Onima najsiromašnijima na donjim palubama već je došla do grla. Mnogi su se već utopili, a na vrhu palube orkestar, (čitaj Vlada) s dirigentom (ministrom financija), podiže moral lažnim prognozama za ovu i sljedeću godinu brojkama u koje nisu vjerovali ni prije, a sada vjeruju još i manje. Časnici se spremaju odrediti tko se može ukrcati, u čamce za spašavanje, a tko ne, Vlada počinje dijeliti fondovske pojaseve za spašavanje kojih sigurno nema za sve, a nema dovoljno mjesta ni u čamcima. Mnogi će ostati na brodu bez pojasa, a brod tone sve dublje, kopno, tj. kraj krize je daleko, a u hladnoj vodi je nemoguće preživjeti. Oko nas je malo brodova koji bi nam mogli pomoći, a i jako su daleko, a ako se neki od njih i odluči prići bliže trebat će mu puno vremena i sve će to biti prekasno i bez efekta. Moći će samo pokupiti mrtve. Nažalost, slaba je utjeha da su s brodom potonuli i kapetan, glavni inženjer i neki od vlasnika kompanije, dakle oni koji su indirektno ili direktno odgovorni za potonuće broda i smrt putnika, jer su loše i neodgovorno vodili cijeli projekt Titanika i to od projektiranja preko plovidbe sve do tragičnog potonuća na kraju.

Nažalost, mnogo je sličnosti između ovog povijesnog potonuća i stanja hrvatskog gospodarstva. Godinama nas uvjeravaju u stabilnost hrvatske ekonomije iako je i laicima jasno da je cijeli sustav postavljen tako da se nepovratno urušava. I ne treba biti doktor ekonomije da se povežu osnovni konci. Godinama trošimo više nego što zarađujemo, preživljavamo iz godine u godinu s novim zaduživanjima, a sadašnje dugove neće vratiti ni naši prapraprapraprapraunuci. Povećanjem porezne presije dodatni novac se izvukao iz ono malo gospodarskih subjekata i stanovništva koje je još kako-tako funkcioniralo, pa se taj novac umjesto u proizvodnju i potrošnju prelio u podmirenje i krpanje proračunskih rupa. Rezultat je sve veća nezaposlenost, nelikvidnost i sve veći broj nepodmirenih obaveza. Tvrdnja ministra da je država s 31. 12. 2009. godine podmirila 99% svojih obveza naprosto nije točna, a i sav novac koji se dodatnim porezima prelio u državnu kasu sada nedostaje gospodarstvu i dijelom je uzrok općoj nelikvidnosti. Ministar je krpajući jednu rupu napravio drugu, mnogo veću i opasniju. Nažalost, rupa je, kao i na Titaniku, sve veća, sredstava za krpanje sve manje, voda je mnogima došla do grla, a brod polako ali sigurno tone. Očito je da posadu koja vodi ovaj brod već polako hvata panika, jer manevarskog prostora i mogućnosti za spas je sve manje. A bojim se da posada koja vodi ovaj brod, niti zna, niti ima mogućnosti da ga održi na površini.

I dok glazba na palubi svira vesele koračnice i valcere, a onaj stroži dio zabavlja narodne mase zatvaranjem svakakvih lopova-menadžera, reketara, lopova-političara i svih drugih vrsta zasrcedržećih "domoljuba" koji su ovu državu doslovno shvatili kroz parolu "Imamo Hrvatsku" (u šaci). Time je napravljen samo jedan mali korak, jedan od mnogo tisuća koliko ih treba napraviti da isplivamo na površinu. Ipak, sreća je da je i taj prvi korak napokon napravljen. Jer i put od tisuću milja počinje s prvim korakom. Nažalost, prije toga učinjeno je deset koraka unazad, pa sad ovaj jedan neće učiniti mnogo na trenutnom poboljšanju stanja. Trošarine na plovila koje su konačno smanjene, niti su stimulativne, niti će mnogo popraviti nastalu štetu. To znači da će proizvodnju koja je ionako već stala biti teško pokrenuti, jer neće biti ni prodaje, a efekti za državni proračun koji su do sada bili nula, sad će biti samo malo veći.

Pravi potez državnih financijera bilo bi ukidanje i trošarina i smanjenje PDV-a. Tada bi država ubrala nešto i od poreza, bilo bi uplate doprinosa zaposlenika, nešto bi naplatile i lokalne vlasti, a nešto bi se i izvozilo. Ukratko, ciklus proizvodnje i potrošnje bi se pokrenuo. Uostalom, tako to rade one zemlje koje ozbiljno pokušavaju spasiti vlastitu ekonomiju, a ono što je najvažnije i uspijevaju u tome. Samo u Hrvatskoj ta pravila ne važe, jer mi smo specifični i mi za sve imamo vlastiti put... Nažalost, ovoga puta to je put koji vodi u propast!