1. Riječ urednika

Terminalna faza

Stanje nacije, posebno ono financijsko baš i nema svijetle perspektive. Svjedoči tome i novo zaduživanje države pa i još jedno najavljeno u skoroj budućnosti. Sreća je da nam se bliži ljeto, a s njim i prve turističke, pa tako i nautičke laste koje već lepršaju Jadranom. Zahvaljujući njima i ove sezone smiješe nam se obećavajuće brojke i postoci. Odahnut će i krojači naše sudbine jer će se proračun puniti možda i nešto bolje nego prošle godine, ne toliko to zahvaljujući postocima povećanja dolazaka turista, koliko zbog povećanja poreza u ugostiteljskom sektoru.

Ministar financija se već sada hvali kako se proračun od poreznih prihoda puni izuzetno dobro, kako su brojke puno bolje nego prošle godine u ovom periodu. I bila bi to predivna vijest kad bi iza toga stajalo povećanje proizvodnje, veća potrošnja, nova radna mjesta, i općenito uzlet nacionalne ekonomije na svim razinama. Nažalost sve ovo što se događa rezultat je drastično povećane porezne presije koja je i opet najviše pogodila srednji sloj koji bi zapravo trebao biti pogonski motor za ovu malu balkansku zemlju. Priče o ukidanju nekih od 500 parafiskalnih nameta i dalje su samo priče, malo se toga konkretno poduzima, a na udaru su se našla i sva primanja od samostalnog rada, pa si mnogi postavljaju pitanje isplati li se uopće nešto raditi ako skoro 60% treba dati u državnu kasu?!

Na društvenim mrežama posljednjih dana kruži informacija o visini primanja za različita zanimanja u Švicarskoj. U toj vijesti nema ništa posebno, znali smo mi to i ranije, ali najzanimljiviji je podatak o visini izdvajanja. Na navedene bruto iznose izdvajanja su od 13 do 20-ak %. O tome hrvatska privreda i građani mogu samo sanjati. A što to zapravo znači najbolje govore događanja na nautičkim sajmovima krajem prošle i početkom ove godine, posebno onih u Njemačkoj i Austriji. Prema svim pokazateljima evidentan je porast interesa za manja i srednja plovila, što znači da se srednji sloj u ovim zemljama polako konsolidira. Proizvodnja i prodaja brodova i opreme svugdje je u porastu, osim naravno u Hrvatskoj.

Kod nas je u porastu samo prodaja rabljenih plovila, posebno onih iz zemalja Europe. Kako se tamo kupuje sve više novih plovila srednje kategorije, tako je i ponuda rabljenih sve veća pa je i cijena u skladu s ponudom, što znači da relativno dobar brod, star desetak godina možete dobiti za trećinu njegove početne cijene. A to je otprilike i nivo financijske moći prosječnog hrvatskog nautičara. Razlozi takvog stanja su evidentni i opet ih možete vidjeti na društvenim mrežama, posebno ako analizirate podatke Eurostata prema kojima je Hrvatska vodeća zemlja po izdvajanjima za zakonodavnu i izvršnu vlast, što nas košta 16,2 milijarde kuna ili 4,8 % BDP-a, što je najviše među svim europskim zemljama, gdje je prosjek 1,9% BDP-a. U ovih 16,2 milijarde kuna ulaze svi troškovi i plaće u bruto iznosu za armiju od skoro 14.000 političara i birokrata. Najmanje za ovu namjenu troše Irci, samo 0,9% BDP-a! Možda upravo tu treba tražiti uzrok tolikih razlika između Hrvatske i Irske.

Kompletni javni servis, to znači troškovi zakonodavne i izvršne vlasti, građane stoji 30,5 milijardi kuna ili 9,1% BDP-a pa smo i po tom pokazatelju debelo iznad svih ostalih. Zato su nam i porezi i sva ostala izdvajanja kojima se tereti rad i rezultati rada toliko veliki. I kad vas država ogoli raznoraznim nametima onda vam ne ostane puno ni za puko za preživljavanje, a kamoli za neku nadgradnju, u što spada i kupnja plovila. Ne ostaje puno ni tvrtkama za razvoj, a ni za povećanje primanja radnika. Zapravo državni aparat je svojim zakonskim, često i besmislenim rješenjima i armijom kontrolora čiji je jednini zadatak ubiranje reketa, kao kancerogeno tkivo premrežio cijelu zemlju stvarajući poslušne, preplašene podanike koji strepe od svake nove najave kako će se zakonski riješiti neki problem. I što se više šire instrumenti prisile i kontrole, tako ove zaražene birokratske stanice sve više proždiru ono malo zdravog tkiva što je još ostalo. Tu više ni ekstremno jaka doza kemoterapije ne pomaže. Nažalost samo oni s vrha hranidbenog lanca ne osjećaju sav taj jad i bijednu naše svakodnevnice. U takvoj situaciji u stanovnicima ove zemlje stvara se osjećaj bespomoćnosti i nemogućnost bilo kakvog djelovanja, pa onda i ne treba čuditi da većini, barem onih koji to mogu, jedino rješenje predstavlja bijeg preko granice.