Da je nešto trulo u državi Hrvatskoj svakodnevno postaje sve očitije. Čemu ovo, skoro pa panično silovanje naroda s novim nametima i poskupljenjima? Iako izgleda da će turistička sezona do kraja godine biti jedna od najuspješnijih, i da će ukupni prihod biti i preko deset milijardi eura, simptomatična je nervoza vladajućih. Očito je da su apetiti birokracije u velikom raskoraku sa surovom realnošću ove siromašne zemlje
Čini se da je u glavama vladajućima sazrela spoznaja o stvarnom stanju. Tragedija je u tome što se umjesto temeljitih reformi problemi i daje rješavaju vatrogasnim mjerama koje ne daju očekivane rezultate. Činjenica je da smo jedini od svih bivših socijalističkih zemalja koji u proteklih 6 godina nemamo rast, već pad, i to od -1%.
Estonija u to vrijeme ima rast od čak 25%, Rumunjska 17,2%... Od svih najavljenih reformi dočekali smo samo poskupljenja i rast nameta skoro na svim razinama. Već smo i zaboravili kad su nam povećali PDV na 25%, u vrijeme rekordno niskih cijena energenata nama poskupljuju i struja, i plin, i benzin, poskupjela je i voda, i cestarina, komunalne naknade... Standard građana danas je niži nego prije primjerice deset godina. Obitelj s prosječnim primanjima više ne može spojiti kraj s krajem, pogotovo ako je slučajno kupila stan i zadužila se u švicarcima. Naravno jedini izlaz je bijeg preko granice u nepoznato, bez povratka.
I u ovom slučaju država problem ne shvaća dovoljno ozbiljno, i nudi kozmetičke promjene ovršnog zakona koje ništa nisu riješile. Najizgledniji uzrok stanja u kojem jesmo je javni sektor, prevelik, rastrošan i neefikasan, i po indeksu učinkovitosti negdje na začelju Europe. Ovaj aparat poreznom presijom troši i crpi i ono malo likvidnih sredstava koji ostaju zdravom dijelu privrede, i nekontroliranim zadužujem gura nas sve dublje.
Sve ovo, u sprezi s korupcijom, nepotizmom i nekontroliranim uhljebljivanjem na svim razinama dovelo nas je u ovakvu bezizlaznu situaciju. Rigidno radno zakonodavstvo ne štiti radnika, ali ni poslodavca od lošeg radnika. Posebno u državnoj službi, jer tamo je skoro pa nemoguće otpustiti radnika, bez obzira na njegove propuste, nesposobnost ili čak kaznena djela. Zato nije nimalo čudno da je u privatnom sektoru u posljednjih šest godina čak 150.000 radnika izgubilo posao dok je u javnom sektoru u to isto vrijeme zaposleno novih 50.000.
Kad uzmemo u obzir snagu privrede i broj onih koji plaćaju porez, ostaje činjenica da smo porezno iznimno opterećena država u Europi. Sve to guši rast, nema ni novih investicija ni novih radnih mjesta. Jer u bogatoj zemlji s jakim poduzetništvom ni viši porezi nisu problem, uvijek će ostati dovoljno za rasti i razvoj. Ono što je nepobitno, i u čemu se svi ekonomisti slažu, je da se rast ne može pokrenuti povećanjem poreza, jer da je tako već bi i druge zemlje to učinile. Zato je badava što se ministri hvale kako su nam neke agencije podigle kreditni rejting. Nikada nije bio problem zadužiti se, problem je vratiti posuđeno!
Nama je porezna baza sve manja i s malim primanjima, a onih koji ovise o državnom proračunu ima sve više; sve je više umirovljenika, bolesnih, invalida, branitelja... Pritom je vlast izdašnija prema onim glasnijima i onima koji su joj ključni za ostanak na vlasti, pa marginalne skupine i pojedinci dobivaju na važnosti, iako njihovo djelovanje stvara još veći kaos i daje poticaj onima koji se još premišljaju da što prije napuste ovu zemlju. Neke skupine traže nova prava i privilegije, neke će ga i dobiti, a za sve to treba još više novca.
Stara narodna kaže da se ovce moraju šišati, a ne klati. Čini se da je ova vlast već svih ošišala i da sada već sprema i klanje. A zna se koga prvo. Krivovjerne i najslabije, jer oni ionako nisu nikome od koristi. Jaki i pravovjerni znaju da su sve promjene, svi novi zakoni i porezi, svako novo uhljebljivanje, svaka nova afera i muljanje s našim novcem, svaki potez vlasti pa bio on i najgori, napravljeni samo zato da "svima nama" jednog dana bude bolje. Zato se i broj činovnika u vladajućoj aparaturi u odnosu na prethodne skoro udvostručila. I što je naroda manje njih je sve više, ali to samo pokazuje koliko se intenzivno radi na sveukupnoj svijetloj budućnosti svih nas. Pa tko je voljan čekati, taj će i ostati, a ako spadate u one nestrpljive, izvolite napustiti ovu zemlju.
