1. Riječ urednika

Sve za naše dobro

Trgovina je osnovna djelatnost koja ljude čini onim što jesu. Cjelokupna aktivnost ljudskoga roda i osnovni element koji ju održava i unapređuje jest trgovina. To može biti roba za novac, roba za robu, novac za uslugu, roba za uslugu ili bilo koji drugi oblik aktivnosti između onoga koji nešto nudi i onoga koji to potražuje  I sve je bilo uredu dok se ova aktivnost odvijala samo između onoga koji prodaje i onoga koji kupuje. Ali i onda su neki vidjeli da bi oni bez rada mogli odgristi dio tog kolača. Prije to su bili moćnici, a danas vlast, i svi oni se hrane i preživljavaju tako da uvijek i od svakog posla između kupca i prodavatelja uzmu svoj dio, naravno, legalno, jer sami sebi pišu zakone. Nekad je taj dio veći, nekad manji, nekad većinu, a nekad sve. I što je birokratski aparat veći, to mu treba više, što više ugrabi to više raste i postaje sve deblji, pa mu treba još više, i onda zavlači ruku sve dublje u džepove i kupca i prodavatelja. A da bi sve bilo legalno pišu se zakoni i kazne za one koji se nedajbože drznu ne poštovati njihove naredbe. Jedan od očitih primjera je zakon o rasprodajama, kojima se birokracija direktno uplela u poslovanje trgovca i njegov odnos s kupcem. I sve to ozakonila pravilnikom i šezdesetak odredbi i propisanim kaznama za one koji se usude postupati drugačije. A sve pod krinkom zaštite potrošača. Takvih zakona o zaštiti svega i svačega ima toliko da se čini kako smo najzaštićenija nacija na svijetu, a zapravo je sasvim suprotno. Naime svaki birokrat raznim nepotrebnim i neprovedivim pravilima može vas odstrijeliti kad god poželi. Naravno ne doslovno, za to ima zakon, inspektore, suce, bilježnike, policiju, redare i druge javne i tajne službe koje nas nadziru, prate, usmjeravaju i kažnjavaju ako slučajno skrenemo s pravoga puta. I sve pod parolom brige za svekoliko pučanstvo, za dobrobit svih nas i za našu sigurnost. Međutim pravila o svemu tome uvijek su pisana tako da je čovjek normalnim ponašanjem i postupcima skoro uvijek na rubu. Mali korak preko ruba i slijedi batina.
Posljednjih dana postale su aktualne prometne kamere po našim gradovima koje kroz ona dva prozorčića stalno motre i uredno snimaju registracije i šalju kazne, naravno ako ste prešli onu tanku liniju zakonom propisane brzine. I nije problem u kamerama, niti mjestima na koja su postavljene, jer tamo se uglavnom ništa i ne događa. Tamo nema nesreća, ali je postavljen znak koji je vrlo teško poštovati. O povećanoj sigurnosti i promjeni ponašanja u prometu mogli bismo diskutirati. Naravno, oni koji su kamere postavili uvjeravat će nas kako se povećala sigurnost svih sudionika, ali teško se oteti dojmu da je sve to zapravo jedan vrhunski sustav za proizvodnju novca, punjenje proračuna i privikavanje na pokornost.
Ima u toj cijeloj priči i jedan misteriozni moment - nesrazmjeran broj kutija i kamera. Seliti kamere iz jedne kutije u drugu? Ma da mi je samo znati koji se lukavac toga dosjetio!? Pa nisu valjda cijene kamera tolike da ova zemlja ne može kupiti još dvadesetak kamera pa da budu u svim kutijama!? Ali ovom štednjom postiglo se nešto drugo. Sada će se morati oformiti specijalno obučena ekipa koja će pod okriljem noći i u najvećoj tajnosti premještati kamere, jer raja ne smije znati gdje je kamera, a gdje ćorak, jer pametni telefoni i kamere, u kombinaciji s društvenim mrežama začas će svima obznaniti gdje je pravi metak, a gdje ćorak. A možda ove postojeće kamere moraju naštancati dovoljan broj kazni da se mogu kupiti preostale i popuniti sve kutije? Tako bi se moglo prikupiti dovoljno novca da se kamere postave u svaku ulicu, u svako dvorište... I neće proći mnogo do spoznaje da je svaki naš pokret, sve što činimo ili ne činimo pod kontrolom i budnim okom kamere. Veliki Brat nas već sada prati i štiti. Sjetite se samo plaćenih parkirališta. Počelo je naivno, prije petnaestak godina, po svim gradovima pod krinkom brže cirkulacije vozila, da svi mogu parkirati na sat-dva. Sada smo već u fazi da su se plave oznake parkirnih mjesta pod naplatom razvukle po cijelom gradu i okolici, pa čak i na zajedničkim parkiralištima ispred stambenih zgrada. Ali da stvar bude gora, onaj birokratski uhljeb kojega ta parkirna mjesta hrane i dalje uspješno uvjerava sve one čije novce uzima kako to radi za njihovo dobro i kako bi bez toga njihovi gradovi naprosto kolabrirali. I naravno, i dalje nastavlja smišljati nove načine na koje će nas štiti, paziti i maziti.

...