1. Riječ urednika

Sve ćemo promijeniti samo da ništa ne mijenjamo

Reforma školstva bila je ključan segment predizbornih obećanja i crvena krpa kojom se naveliko mahalo u predizborno vrijeme. Međutim izbori su sada prošlost, pobjednici su se duboko ukopali i sad puštaju korijenje u sve segmente društva. A reforma školstva? Ćorak! Opet smo na početku, opet se raspravlja o tome koliko stranica ima taj materijal, tko ga je napisao, što s vjerskim, što sa seksualnim odgojem, koliko matematike...

A najveći problem školstva i svega što se s njim događa jest taj da je Hrvatska postala zemlja ljudi prosječnih i ispodprosječnih sposobnosti i znanja. Sustav je postavljen tako da se ne prepoznaje znanje, ne nagrađuju se rad i kvaliteta, sve je uprosječeno i svi koji imaju isti papir su jednaki. Zato školovanje i jest postalo samo forma pri čemu je najvažnije na bilo koji način dobiti diplomu ili svjedodžbu, pa makar i prepisivanjem, jer diploma, taj u biti bezvrijedni komad papira, postala je važnija od samoga znanja koje bi trebalo stajati iza nje. I kad se zahvaljujući falsificiranoj diplomi ili plagiranom diplomskom radu napokon uhljebiš u nekoj državnoj ustanovi, radio ne radio, plaća je uvijek ista pa nema razloga truditi se i ulagati u sebe. Nažalost, na odgovornim mjestima, upravo tamo gdje treba imati znanja, vještine, radne navike i sposobnost završavaju politički podobni mediokriteti. U politici je takav način uhljebljenja i negativne selekcije dostigao svoj vrhunac. Hrvatska je ustrojena tako da politika praktično upravlja svim segmentima društva pa i onim dijelovima u kojima joj zapravo i nije mjesto. Političari to uspijevaju održavanjem i nuđenjem sinekura na svim razinama. I nije problem izvršni kadar, oni koji rade na šalterima direktno sa strankama i stvarno obrađuju vaš predmet koji ste vi predali još prije dvije ili više godine. Problem je gornji dio kadrovske piramide. Primjerice ministri, tajnici, ravnatelji i ostali s vrha piramide, morali bi i sami obavljati veliki dio poslova, za koji su uostalom plaćeni, ali oni to naravno ne mogu. A ne mogu prvenstveno zato što ne znaju pa onda uzimaju pomoćnike, zamjenike, tajnike, savjetnike, koje odabiru po podobnosti, a ne sposobnosti, pa onda i oni moraju pronalaziti svoje pomoćnike i savjetnike, i tako sve do neke toliko niske razine koja više nije atraktivna za socijalno zbrinjavanje partijskih kadrova i koja će napokon omogućiti da se zaposli netko tko zna obaviti posao. Sve te poslove i zaduženja moglo bi obavljati upola manje ljudi no što ih je stvarno zaposlenih, ali samo kad bi se na ta mjesta postavljali sposobni, a ne podobni, i kad bi se osim papira vrednovao i rad. Jedini cilj takve birokratske strukture je osiguravanje stabilne glasačke mašinerije pa kol'ko košta da košta! Ionako će to na kraju platiti porezni obveznici...

Po broju ministarstava smo među prvima u Europi, a prema broju stanovnika i svemu čime bi se ta ministarstva trebala baviti smo među posljednjima. Mi idemo po sistemu ako nemaš jednog sposobnog i vrijednog uzmi tri nesposoban i lijena, posao se ovako i onako neće obaviti. Međutim ne treba se zavaravati da je tako samo u politici. Tako je i u zdravstvu, školstvu, policiji, vojsci i ostalim utočištima u kojima papir bez znanja, ali uz pravo poznanstvo vrijedi više od papira sa znanjem i iskustvom. Neka se ne uvrijede liječnici, ali ima među njima takvih kojima ne bih dao ni ovcu liječiti, ima i lijenčina koji se provlače kroz sustav s vrlo malo napora, a upravo ti i takvi su najglasniji! Isto je i među nastavnicima. Jer najlakše je trošiti ono što zapravo nikada nisi ni zaradio.

Neće samo reforma školstva riješiti problemi i uvesti nas u 22. stoljeće. Puno veći problem predstavlja nastavnički kadar. Zašto se truditi i pratiti sva nova znanja i dostignuća i prenositi to učenicima kada će plaća svima biti jednaka, i onima najboljima kao i onima koji već trideset godina tupe jedno te isto i koji su znanjem i sposobnostima ostali negdje između dva rata?

Upravo zato bi bilo zanimljivo kad bi se netko pojasnio građanima zašto je proračun 2000. godine bio 50,7 milijardi kuna, a za 2017. planiran na razni 126,5 milijardi. A onaj iz 1994. godine od 22,6 milijarde sram me i spominjati. Gdje i na kojim stavkama je došlo do povećanja od 75,8 milijardi?! Cijene svih roba i usluga se sigurno nisu udvostručile, pa ni dug s kamatama koje moramo vraćati nije toliki! Koje su to stavke i na koji način trošimo novac, i to onaj koji nismo, niti ćemo ga ikada zaraditi...