1. Riječ urednika

Svaki zaposleni ima svog penzionera

Od ove vlade očekivala su se čuda. A i obećavali su mnogo. Reforme su bile bauk o kojem smo svi slušali sa zebnjom, ali i nadom da će se konačno nešto pomaknuti, jer očito je da je ovakav sustav dugoročno neodrživ. To potvrđuje i Europska komisija koja za 2016. potencijal rasta hrvatskog gospodarstva procjenjuje na manje od 1% godišnje. I što vrijeme više odmiče postaje jasnije kako sve mjere koje se donose samo produžavaju agoniju. A ključ svih hrvatskih problema je zaposlenost i broj radnih mjesta. Trenutno smo u situaciji da na jednog zaposlenika imamo jednog penzionera. Pomicanje granice za mirovinu samo je bacanje pašine u oči. Pravi uzrok svih problema leži u broju zaposlenih i visini primanja. Da bi se održao sadašnji mirovinski sustav u ovoj bi zemlji na milijun umirovljenika trebalo biti barem 1,5 milijuna zaposlenih. Svi potezi Vlade i reforme koje najavljuju, ako ih se tako uopće može zvati, neće imati bitnog utjecaja na pozitivne pomake u ekonomiji.
Ono što po vladi jest prioritet je rezanje i razduživanje. To doduše jesu mjere kojima će se uvući u dupe europskim birokratima, ali će biti i pogubne za naše gospodarstvo. O tome što treba napraviti da bi gospodarstvo krenulo ili kako promijeniti opću klimu, baš se i nije puno pričalo, bar ne dosad. Promatrajući druge makroekonomske parametre, Hrvatska i ne stoji tako loše. Deficit platne bilance je, primjerice 2008. bio 3,9 milijardi eura, dok 2015. imamo suficit od 1,2 milijarde. Uvoz je manji nego prethodnih godina, a izvoz 2015. je u odnosu na 2008. veći za čak 35%! I devizne rezerve su za čak 1/3 veće nego 2008. Sve to su pokazatelji pozitivnih pomaka, ali bez odraza na život i standard građana. Naime u tom periodu BDP je bio manji za 12%, a broj zaposlenih se smanjio za 200 tisuća. Pridodamo li tome stotinjak tisuća ljudi koji su napustili ovu zemlju postaje jasno zašto ovi pozitivni pomaci nemaju efekta.
No postoji i još jedan pokazatelj, mnogo pogubniji od svih pozitivnih kretanja. Prema podacima HNB-a ukupni kreditni plasmani 2015. bili su za 5,6 posto manji nego prethodne godine, s tendencijom daljnjeg razduživanja države, ali i građana. I građani i privreda su prije krize povećavali kreditnu zaduženost, investirali u proizvodnju i potrošnju. Pogoršavanjem situacije dostupno je sve manje novca za otplate kredita pa svi nastoje smanjiti svoja zaduženja. Ali ovo razduživanje je negativan i vrlo poguban trend, posebno za realni sektor. Jer s kreditima ulazi svježi novac, a kad njega nema, nema ni investicija, ni novih radnih mjesta, ni povećanja plaća, što znači stagnaciju, odnosno nazadovanje privrede. Drugi poguban faktor je deflacija koja prati ovakvo razduživanje. Prema podacima HNB deflacija je u prošloj godini bila -1,7 %. Možda se ona čini kao odlična stvar, jer kad cijene padaju za isti novac može se kupiti više, ali to baš i nije tako. Jer građani zarađuju sami svojim radom, radom kod poduzetnika ili se alimentiraju iz državne kase. A kako poduzetnici svoju robu i usluge prodaju za manje novca, tako padaju i prihodi pa je sve manje novca za plaće i poreze, manja su davanja u državnu kasu, pa i država sve teže podmiruje svoje obaveze. Birokracija taj problem rješava novim porezima i podizanjem postojećih, što se upravo sada i događa, čime dodatno opterećuje i iscrpljuje poreznu bazu. I cijeli taj proces vodi definitivnom razaranju ekonomije, gdje svi gube. A pad cijena nastavlja se i ove godine pa je u veljači bio -1,7 %. Sve uštede o kojima se puno priča znače manju potrošnju, što opet znači manju prodaju, manju proizvodnju, manji profit, svakodnevni pad broja zaposlenih, iseljavanje. Upravo iz tih razloga Europa će u svoje gospodarstvo u narednih nekoliko godina upumpati preko 600 milijardi eura ne bi li potaknula rast proizvodnje i potrošnje, i dovela inflaciju na održivu mjeru. I dok veliki mogu jednostavno štampati papir i kroz bankarski sustav pretvoriti ga u stvarni novac, malima to nije dozvoljeno. Jasno je da država ne može otvarati radna mjesta, ali može donijeti poticajne mjere, ukinuti birokratske prepreke i to na svim razinama, pa i dovođenjem radne snage izvana. Jer realno od sadašnjeg broja nezaposlenih vjerojatno je manje od 30% ljudi koji stvarno traže posao ili mogu uopće raditi posao za koji su nominalno osposobljeni, što zbog zdravlja, godina ili jer to naprosto ne žele.
...