Srednjovjekovni Jadran bio je trgovački živahan i razvojno snažan
BN 264Naš mali – veliki zadatak „prelistavanja“ povijesti pomorstva, nautike i trgovine na Jadranu nastavljamo danas s pregledom srednjeg vijeka. I dalje smo u suradnji s Odsjekom za povijest Filozofskog fakulteta u Rijeci, no ovoga puta s docentom Odsjeka dr. sc. Goranom Bilogrivićem.
Nakon što smo se prisjetili antičkog vremena i svih dominantnih naroda koji su ostavili traga na Jadranu tijekom antike, polako prelazimo prema srednjem vijeku i to mostom koji se zove – Jantarski put.
Za ovu je rutu poznato da postoji od prapovijesti i da je njenim važnim dijelom bio i istočni Jadran. Jantarski put kao komunikacija između baltičkih zemalja, preko dijela Češke pa prema Sjevernom Jadranu (Puli te morem prema Cresu), a zatim i do konačnog odredišta – sredozemnih zemalja koje su bile vrata jantara prema ostatku svijeta, zamro je nakon rimskog „pečatiranja" naše obale, no zauvijek je ostao kao svjedočeći put najranije povezanosti između europskih zemalja. Nakon Baltika ruta je vodila kroz Češku dolinom rijeke Labe, preko Ljubljane i Ptuja u riječku i akvilejsko-tršćansku regiju. Od tamo se jantar prenosio na Cres i Lošinj, a onda se dalje brodovima prevozio niz Jadran pomorskim rutama prema jugu – u Grčku i Egipat. Naravno da se njime trgovalo i duž cijele obale pa su helenski pomorci na našim područjima do jantara dolazili ponudom svojih proizvoda, prvenstveno oružja, nakita, keramike, maslinova ulja i vina. Kako je Jadransko more ispalo bitan koridor u Antici, za kontrolu nad Jadranom pretendirale su, stoga, i sve relevantne velesile i na starovjekovnom Sredozemlju:
- Jadran je u antici bio dijelom mediteranske plovne mreže. Iako je ona s vremena na vrijeme pucala, ipak nikada nije stala te svoj novi uspon nakon pada Zapadnog Rimskog carstva doživljava u 8. stoljeću. Trgovina se odvija s već poznatim istim robama (maslinovo ulje, vino, keramika), a i dalje se trguje robljem, svilom i zlatom. Što se robova tiče, oni su vjerojatno zarobljavani i na našem dijelu Jadrana, a onda prevozili prema Istoku, baš u duhu venecijanskog trgovačkog posredništva između istočnog dijela Mediterana i ostatka europskog kontinenta.
No, bez obzira, ljudi s ove strane Jadrana jednako su se strastveno borili i protiv venecijanskih trgovaca i napadača. Primjerice, od 9. stoljeća Neretvani i otočani tog dijela obale su redovito i uspješno zaskakivali venecijanske trgovce. Tako se živahnost ranosrednjovjekovnog Jadrana očitovala u jednako intenzivnim gusarskim napadima, baš kao i u ilirsko – grčko – rimsko vrijeme.
Kasnosrednjovjekovni vrč
Senj, Zadar i Split „na vratima" prema unutrašnjosti
Iz kasnijeg srednjeg vijeka, priča nam dr. sc. Goran Bilogrivić, imamo više podataka o trgovini Jadranom:
- U ovom razdoblju već znamo sa sigurnošću da se u trgovinskim razmjenama pojavljivala usoljena ili osušena riba, ali i neki mesni proizvodi. Primjerice, Split je bio jedno od srednjovjekovnih trgovačkih središta za robe i proizvode koji su stizali iz unutrašnjosti. Najčešće su to bili polugotovi proizvodi od kože, dok je iz Zadra, pak, u izvoz izlazila živa stoka i mliječni proizvodi. Sjevernije, u Senju, formiralo se također značajno središte za drvo i proizvode od drveta kao što su to vesla. Senj se u tom smislu odlično pozicionirao, prvenstveno zbog veze s unutrašnjošću preko Velebita. Negdje u 16. stoljeću isto se događa s Rijekom i Bakrom koji je, pak, bio sinonim za željezo i ostale rude. U svakom slučaju, naša je obala i u srednjem vijeku bila zanimljiva svima.
Uza sve navedeno, srednji vijek donosi i sve više različitih tipova brodova pa tako prema pisanim izvorima poznajemo preko 20 vrsta plovila koja su se, recimo to tako – generički, često nazivala barchama. Pod barchama su se podrazumijevali različiti brodovi nosivosti od nekoliko pa do preko 200 tona! U ranom srednjem vijeku spominju se pak sagene kao veći i kondure kao manji brodovi. Više detalja o njima nažalost ne znamo, no hrvatski kraljevi prve polovine 10. stoljeća imali su na raspolaganju relativno moćnu flotu ovih plovila. Također, u Muzeju ninskih starina čuvaju se ostaci dviju brodica iz vremena razvijenog srednjeg vijeka (12.-13. st.), duljine oko 7 i 9 m, koje su nam najbolji svjedok izgleda barem jednog tipa tadašnjih plovila. Jesu li upravo tako izgledale i ranosrednjovjekovne kondure, teško je reći, kazao je Bilogrivić.
Zdjela u kasnom srednjem vijeku
Dr.sc. Goran Bilogrivić je naglasio brojnost vrsta plovila kroz srednji vijek na Jadranu, a ovdje donosimo popis tek nekih najpopularnijih i održanih do danas čuvanjem tradicijske brodogradnje.
Batana: plovilo ravnog dna kao što su to venecijanska gondola ili neretvanska trupa ili komiška sandula. Njena je „supermoć" to što ne siječe valove, već se po njima propinje i skače preko valova. Pretpostavlja se da zbog tog svojstva vuče naziv iz talijanskog jezika, odnosno termina battere što znači udarati (u ovom slučaju – o valove).
Karaka/Dubrovačka karaka: plovilo koje se javlja otprilike istovremeno u Venenciji i Dubrovniku u 14. stoljeću i služilo je za prijevoz raznolikog tereta pa i luksuzne robe. Dubrovačka karaka mogla je na sebe primiti oko 100 vojnika, tereta do 900 tona, a na samome brodu obično se nalazilo i topovlje za obranu od gusara.
Omiška strijela: kako mu i naziv govori bio je to manji, ali brzi brod koji je služio za isto tako brze napade i povlačenja u plitke zaljeve. Omiške strijele svojstvene su 11. i 12. stoljeću na južnom dijelu Jadrana, a mogle su primiti posadu do 50 ljudi. Latinska jedra na dvama jarbolima govore o širokoj upotrebi ove vrste jedra već u to vrijeme.
Jadranom su rado plovili i gusari i hodočasnici
Uz razvoj srednjovjekovne brodogradnje ide i daljnji razvoj gusarstva:
- Gusari su, za razliku od pirata koji su napadali za vlastite interese, uvijek radili po ovlaštenju. Bili su nešto kao paraskupina zadužena za napade na brodovlja drugih zemalja ili prekidanje pomorskog prometa i trgovine. Gusarstvo na Jadranu u srednjem vijeku nastavilo se na ono antičko, s najpoznatijim gusarskim središtima na području između Cetine i Neretve.
Jedna od najvećih novosti srednjovjekovnog Jadrana je svakako uz moreplovce i pojava prvih hodočasnika:
- Dakako, kod pojave prvih putničkih brodova i putnika namjernika kod nas se svakako odmah sjetimo legendi o Marku Polu kao rođenom Korčulaninu. Iako ni dan danas ne možemo reći jeli Polo bio Venecijanac ili Korčulanac, ono što svakako znamo jest da je postojao kao putopisac i moreplovac za vrijeme srednjeg vijeka. Osim toga, od 14. stoljeća su sačuvani i zapisi o srednjovjekovnim hodočasnicima koji su kretali iz zapadne i srednje Europe prema Svetoj zemlji pa su tako plovili i Jadranom dalje na istok u odredišta poput Jeruzalema, a što samo znači da je za njih trebalo biti razvijeno i putničko brodovlje tog vremena, zaključio je naš današnji sugovornik ostavivši nas u slatkom iščekivanju novog pregleda jadranske povijesti kroz sljedeće razdoblje, a to je jednako dinamičan i razvojno atraktivan – novi vijek.
