Slučajna država ili država slučaj?
BN 132U jednom od uvodnika u Burzi Nautike prije otprilike 4 godine, u vrijeme žalopojki kako nas EU ignorira i postavlja nemoguće zahtjeve za ispunjavanje pristupnih pregovora, napisao sam da će Hrvatska ući u Europu kad prve članice počnu napuštati ovu zajednicu. Naši nam eurolobisti Europu i dalje predstavljaju u lijepim ružičastim bojama, usprkos evidentnim činjenicama da se stvari ne kreću u pravom smjeru.
Kriza je pokrenula mehanizme kojima se najjači nastoje maksimalno zaštiti, stvari sve više vode centralizaciji, pa će dvije ili tri države odlučivati o sudbini svih ostalih kojima je namijenjena uloga statista ili epizodnih glumaca s vrlo malo teksta. A naši se političari i dalje iz petnih žila upiru predstaviti sve blagodati budućeg zajedništva. Da nas privole na prihvaćanje sudbine koju su nam namijenili najčešće rabe mahanje mrkvom od nekoliko milijardi eura koje nam je u sljedećim godinama Europa spremna "pokloniti", ali i prijetnju batinom sudbe klete ako se brzo ne uključimo. Pritom računaju na zaborav i kratku pamet vlastitog naroda, jer Hrvatska je već bila u asocijaciji u kojoj se proizvodnja planirala, gdje su postojali fondovi za nerazvijene, imali smo zajedničku valutu, saveznu vladu, zajedničku vojsku, svoje predstavnike u saveznoj vladi, mogli smo se slobodno kretati bez putovnica, zapošljavati gdje smo htjeli. I nije nam bilo dobro, jer nam ni tamo politički moćnici nisu dali živjeti.
I koja je to sad razlika u odnosu na Europsku Uniju? I u njoj ćemo imati saveznu vladu, preuzet ćemo zajedničku valutu (osim ako u međuvremenu ne nestane u povijesnim bespućima), Beograd ćemo zamijeniti Bruxelesom, u zajedničkoj vojsci već jesmo i ratujemo za potpuno nejasne i nama nebitne interese, a zauzvrat dobivamo prijateljsko tapšanje po ramenu i poneko odličje. Ni proizvoditi ne možemo što i koliko hoćemo! Jer dobit ćemo kvote za sve, pa i za industrijske grane poput poljoprivrede koja bi mogla biti jedna od rijetkih razvojnih poluga, što se posebno pokazuje u ovim sušnim godinama.
Zakonodavstvo usklađujemo s europskim iako bi u nekim segmentima bilo bolje da počnemo provoditi vlastite varijante. I dalje ćemo ulagati u zajedničku kasu, i tek na kapaljku koristiti sredstva iz te iste kase. I koja je sad razlika? Jedina poluga kojom bismo mogli pokrenuti gospodarstvo je kuna, ma koliko to nekima izgledalo bogohulno.
Najbolji primjer kao stvari treba rješavati je Island. Nemojmo se zavaravati da smo mi u drugačijoj situaciji. I mi smo na korak od bankrota, i samo je pitanje vremena kada će se to dogoditi.
Jedini spas nazire se u planskoj devalvaciji kune stavljanjem valutne klauzule izvan snage, ustoličenju kune kao jedinog sredstva plaćanja, prestanku razgovora oko ulaska u Europsku Uniju, stavljanju izvan snage dogovorenih kvota i bilo kakvih ograničenja u gospodarstvu i poljoprivredi i proglašenju već zaboravljenog gospodarskog pojasa. Mnogi koji čvrsto stoje na ovoj hrvatskoj zemlji vjeruju da je to jedini način za ovu malu, jadnu i napaćenu zemlju da konačno krene pravim putem i u stvarnosti potvrdi status koji si je izborila Domovinskim ratom. Političarima koji vide svoje uhljebljenje među armijom europskih birokrata, koji odlučuju čak i o izgledu krastavaca, i igračaka za svinje, ovo bogohuljenje sigurno se neće svidjeti. Ali mnogim ekonomistima koji shvaćaju suštinu problema, to je jedini način da se potakne proizvodnja i izvoz, smanji uvoz, da se pokrene konkurentna poljoprivreda, da privučemo strane investitore, ali i mnogo više turista, i to ne samo ljeti, te da cijeli ciklus proizvodnje i potrošnje krene uzlaznom putanjom. To bi bili radikalni rezovi i potezi. Ovo sadašnje sitno šminkanje i krpanje od slučaja do slučaja samo nas vodi sve dublje u ponor i otvara mogućnost da zaista postanemo država slučaj.
