1. Riječ urednika

Sezonska država

Jedan od većih hrvatskih problema je sezonsko poslovanje. U ljetnim mjesecima događa se najveći mogući "muving", posebno duž Jadranske obale! Sve aktivnosti u turizmu i nautici, sva zarada, a kako kažu statistike ona čini više od 20% ukupnih gospodarskih aktivnosti i prihoda ove naše države, dogodi se u tih par ljetnih mjeseci.

To je vrijeme hrvatske žetve i ono što zapravo i zamagljuje pravo stanje stvari, jer stvara se privid poslovno uspješne države i gospodarstva u uzletu. Ali čim ljeto mine, gužve prođu, i mi opet postajemo svjesni surove stvarnosti. U prvi plan vraća se sav jad i bijeda upravljanja ovom državom, tristo tisuća blokiranih, masovno iseljavanje, drastični pad nataliteta, tisuće uhljeba na svim razinama koji kao pijavice gospodarstvu sišu zdravu krv, i državna uprava koja jedino rješenje za održavanje postojećeg stanja vidi u daljnjem cijeđenju građana.

Na sreću političara u ljetnim mjesecima stvar spašavaju požari koji su se pokazali kao vrlo zahvalna tema koja plijeni pažnju medija, tako da za one cjelogodišnje probleme baš i ne ostane nešto mnogo vremena. Međutim, i to će proći... Apsurd je i to da u vrijeme kad bi trebalo najviše raditi i opsluživati turističku industriju, većina državnih službi, vlada i parlament odmaraju u hladu svojih ili državnih vila. I zamislite, sve funkcionira i dok su oni na odmoru! Čak i bolje nego kad rade!

Ali realno govoreći, sezonsko poslovanje ima velikih nedostataka i nosi sa sobom mnoge probleme. Pitanje radne snage u turizmu, u nautici i svim ostalim službama koje poslužuju ovu granu poslovanja iz godine u godinu postaje sve teže rješiv problem. Ovo je problem koji se osjeća i u svim službama koje bi trebale brinuti o sigurnosti sudionika u nautičkom prometu. U ona tri-četiri ljetna mjeseca na moru je veliki broj plovila svih mogućih vrsta, a na mnogima od njih ljudi ili ne znaju ili ne žele poštovati osnovna pravila o sigurnosti na moru pa dovode u opasnost i sebe i svoje posade, ali često i druge sudionike. Osim toga, ljetno vrijeme posljednjih je godina postalo prilično hirovito. Sve je više jakih, kratkotrajnih ljetnih nevera u kojima se sezonski nautičari baš i ne snalaze najbolje. Zimi se to manje vidi jer tada plove iskusni nautičari, ribari i brodovi s profesionalcima koji znaju more i poštuju pravila sigurne plovidbe. Ali ljeti bi za nadzor pomorskog prometa trebalo mnogo više i plovila i ljudi, a njih nema.

Poslove traganja i spašavanja na moru provode Stožer službe traganja i spašavanja i Nacionalna središnjica za koordinaciju traganja i spašavanja na moru. To su zapravo lučke kapetanije i svi ostali koji nadziru i kontroliraju sve što se događa na moru. Svi oni imaju dovoljno brodova i ljudstva za obavljanje ovog posla samo u zimskim mjesecima. Ljeti su potkapacitirani. I sada se postavlja pitanje kako sve to uskladiti, i s istim brojem brodova i ljudi pokriti cijelu obalu i u vrijeme kad se obim posla udeseterostruči?! Obalna straža je vojna organizacija koja se u akciju traganja i spašavanja uključuje tek na zahtjev, i ulazi samo u iznimnim situacijama, jer njena osnovna funkcija je zaštita suvereniteta RH, sprečavanje piratstva, terorizma i zaštita ribolovno-ekološkog pojasa. Hrvatska nije dovoljno bogata država da bi si mogla priuštiti ekipiranje službi za nadzor tako da mogu učinkovito kontrolirati promet, i po potrebi izlaziti u akcije traganja i spašavanja prema ljetnim potrebama, jer ostatak godine brodovi bi ležali na mrtvom vezu, a ljudi ne bi imali što raditi. Ali sigurno je da svim ovim službama treba reorganizacija tako da se ustanovi jedinstvena organizacijska struktura koja bi objedinila kapetanije, policiju i obalnu stražu pri jednom ministarstvu ili barem jednom jedinstvenom hijerarhijom kako bi se i s postojećim brodovima i ljudima ipak moglo zadovoljiti makar veći dio povećanih potreba za nadzorom, traganjem i spašavanjem i u najfrekventnijim ljetnim mjesecima.

Naime, prema Konvenciji o traganju i spašavanju na moru svatko je dužan pružiti pomoć unesrećenom na moru, a izbjegavanje pomoći podliježe krivičnom zakonu. Pomoć se mora pružiti čak i ako osobe ne žele biti spašene. Ne mora se pružiti samo u slučaju ako spašavanjem ugrožavate vlastito plovilo i posadu, ili kad se radi o vojnom brodu. Prema tome, svi nautičari u nekom trenutku mogu biti aktivni sudionici u traganju i spašavanju.