1. Održavanje

Samoljepiva traka - prijatelj u nevolji

Neke stvari se ne mogu riješit trakom, no neki popravci pa i ozbiljne montaže mogu biti odrađene sa sigurnošću. Ono što čini prednost trake je njena jednostavnost kojom se nešto može zalijepiti na plovilu, odnosno nema potrebe za korištenjem nikakvih posebnih alata, osim možda skalpela

Iako ih znaju zvati svakako, nautičari samoljepivu armiranu traku nekako najčešće zovu Duct Tape. Što zbog neznanja što zbog neinformiranosti sve se svodi na klasičnu samoljepivu traku koja lijepi i drži bolje od klasične ljepive trake, no priča je puno šira. Na početku je ponuda ljepivih traka bila zbilja skromna, no tehnologija lijepljenja učinila je čudo u lijepljenju ljepljivim trakama i lijepljenju općenito. Kod ljepivih traka radi se o pojačanoj traci koja je vrlo često armirana, odnosno konstrukcijski pojačana kako bi izdržala veća naprezanja. Na traku je nanesena ljepljiva masa koja čvrsto prianja za podlogu.

Za razliku od klasičnih ljepivih traka kombinacija jake trake i ljepila čini ih vrlo korisnima i za ozbiljne popravke na plovilima, montaže raznih vješalica, svjetiljki, nosača kanalica i još mnogo toga. Tu je naravno i prianjanje na podlogu gdje se duct tape pokazala puno otpornijom na neočišćenu podlogu. Iako je u početku bila razvijena za brze popravke, u općoj i specijalnoj primjeni ubrzo je njena uporaba proširena, što se moglo i očekivati. Ljepiva traka kojom se može zatvoriti pukotina, rupa, privremeno ili trajno spojiti dva elementa pronašla je svoje mjesto u kutijama s alatom na brodicama. Ono što je ovu traku tako dobro plasiralo na popisu sadržaj kutija s alatom je njena univerzalnost. Kod plovila to se pokazalo kao izuzetno dobra zamjena za vijak, odnosno vijčani spoj. Tanke stranice na brodicama puno puta su nezgodne za montažu vijcima i ostalim spojnim elementima. Tu je naravno i element nepristupačnosti stražnjoj stranici kako bi se napravio čvrsti spoj s maticom. Za sve te situacije današnje trake, naravno ne sve, su primjerene za uporabu.
Osim nautičara tu su i svi ostali, motoristi, kajakaši, zapravo svi oni koji svoju opremu mogu privremeno ili pak trajno popraviti. Vezan za ovu temu je i podatak da je objavljen i priručnik kako napraviti trampolin za djecu od samoljepive armirane trake!
O nastanku samoljepivih traka postoji nekoliko teorija. Po jednoj radi se o tvrtki 3M, koja je 1920. godine izumila ovu traku. Druga teorija, uz koju se veže i njen naziv Duck Tape dolazi iz Drugog svjetskog rata, odnosno 1940. godine, kada je tvrtka Manco Inc. napravila traku naziva Permacell. Ta je traka korištena i pokazala se vrlo primjenjivom kroz cijeli rat. Kod Permacella se radilo o klasičnoj polietilenskoj tkanini premazanoj s nekoliko slojeva ljepila. Interesantno je spomenuti kako je nastao naziv Duck Tape, koji je poslije pretvoren u Duct. Priča kaže da je ova traka odlično odbijala vodu, što je podsjećalo na odbijanje vode s perja ptica. Vojska je pronašla mnoge načine kako korisno iskoristiti Duck Tape. Jedan je bio držanje streljiva u šaržerima, zbog čega je ubrzo nazvana Gun Tape. Drugi je bio pokrivanje cijevi, odnosno otvora za cijevi na krilima i trupu zrakoplova, ali do trenutka dok nije prvi metak izašao iz cijevi.
Zelena boja trake nakon Drugoga svjetskog rata promijenjena je u srebrnu koja se još dugi niz godina zadržala kao standard. Prva civilna uporaba trake bila je fiksiranje cijevi kod ventilacijskih i klimatizacijskih sustava. Kao potvrda kvalitete i primjenjivosti trake je i njena sigurna karta na svim svemirskim letovima.

Tipovi traka

Klasična ljepiva traka, s kojim je vjerojatno sve i počelo već je dugo prisutna još samo u ladicama sa školskim priborom, dok njegovi nasljednici svaki u svojoj domeni lijepe sve moguće i nemoguće. Nasljednici su se razvijali i usavršavali s jedne strane u ljepilu i to uvođenjem novih i boljih ljepivih masa, te s druge strane u traci, uvođenjem čvršćih traka, tkanina, armiranjem i razvijanjem za raznorazne aplikacije.
S obzirom na primjenu, što bi bilo nekako podjela na tipove traka, postoje dvije osnovne podjele: na trake za spajanje i montažu, i na ostale trake u kojima su nekako najviše zastupljene takozvane Duct tape trake. Ozbiljni proizvođači trake dijele na trake za trajnu i na trake za privremenu montažu, odnosno trajno i privremeno spajanje.
Pod kategoriju univerzalnih samoljepivih armiranih traka možemo dodati i trake za brtvljenje, trake za zaštitu podloge i postavljanje linije do koje se nanosi boja, antivegetativni premaz i slično. Nadalje tu su i razne trake iz razreda sigurnosnih traka za obilježavanje potencijalno opasnih mjesta u koje spadaju i protuklizne trake, izolacijske trake za termičku zaštitu, te zaštitu od strujnog udara, kako bi se kod nas reklo izolirband. Ovdje se mogu dodati još i trake za pakiranje paketa, kutno profilne trake za brtvljenje, trake s aluminijskim plaštom za krpanje ispušnih cijevi, silikonske samovulkanizacijske trake za popravke cijevi i crijeva... Iako smo se potrudili spomenuti što više tipova traka nismo sigurni da smo ovim popisom obuhvatili sve. Kao zaključak ovog dijela treba navesti da jeftine trake kojeg god proizvođača mogu poslužiti za prvu pomoć, odnosno do prvog servisa, ali nikako kao trajno rješenje.

Gradacija traka

Aplikacija, odnosno korištenje samoljepivih traka definirano je gradacijom po nekoliko točaka. Naravno radi se o prianjanju na podlogu i to vezano za vodootpornost, UV postojanost, temperaturni gradijent i sve to naravno u korelaciji s prekidnom čvrstoćom armirane trake, te vrsti i ljepivosti ljepila. Po američkom standardu gradacija je definirana u dvije razine kvalitete. S jedne strane military standard uvjetuje prekidnu čvrstoću od 18 kg, dok civilni standard istu vrijednost postavlja na 9 kg. U komercijalnoj podjeli, tj. u onom kako proizvođači dijele s obzirom na čvrstoću, postoje uglavnom tri podjele: univerzalna, ojačana te premium.
Najbolji način za detaljno opisivanje kvalitete trake je njen tehnički list, odnosno deklaracija, gdje su, ili bi trebale biti navedene vrijednosti, ali i posebna primjena ako se o takvoj traci radi. Osim opisa koji daje osnovne podatke o traci tehnički list opisuje sastav trake, debljinu, ljepljivost, izdržljivost, vrstu ljepila, temperaturni maksimum, prionjivost na neke materijale, istezanje do puknuća itd. Sastav trake opisuje od kojih materijala je napravljen nosivi dio, odnosno sama traka, te koje ojačanje je dodano. Debljina trake je jasan pojam i uglavnom se izražava u mikronima, kao i temperaturni maksimum koji može biti izražen kao trajna temperatura na kojoj traka ne gubi svojstva ili pak na kojoj temperaturi može izdržati 30 minuta. Ljepivost i izdržljivost opisuju kolika sila u njutnima po centimetru (N/cm) je potrebna da spoj s podlogom popusti. Radi se adhezijskoj i kohezijskoj sili gdje adhazijska sila daje vrijednost držanja ljepive trake s drugim materijalom. Kohezijska sila daje držanje trake kad je zalijepljena na svoju poleđinu. Metoda koja se opisuje kao ljepivost u tehničkim listovima zapravo je držanje trake za metalnu ploču do njenog popuštanja.

Ljepilo na traci

Osim trake koja daje svoj dio u prekidnoj čvrstoći tu je i sloj ljepila koje drži dvije trake ili pak traku za neku podlogu. Ljepilo kod većine samoljepivih traka ima udio prirodne gume, odnosno kaučuka. Tu su još i ostale komponente poput akrilnih komponenti, umjetnog kaučuka, ljepila na bazi otapala... Inače konstrukcijski sama traka sastoji se od nosača (tkanina, papir, PVC...), primera za spoj nosača i ljepila, te samog ljepila. Kod dobrih traka ljepilo se ne odvaja od ljepive trake i ne ostaje na podlozi, što nije slučaj kod traka lošije kvalitete. Tu je još i Releif coat, poseban sloj koji omogućuje da se traka lako odmota, ali da se istovremeno dobro lijepi za podlogu.

Samoljepive trake u nautici

Upotrebljavanje samoljepive trake u nautici, a da se ne napravi usporedba s donedavno jedinim metodama spajanja pomoću montažnih kitova, jednokomponentnih i dvokomponentnih ljepila i mehaničkoga spoja, bilo bi nepošteno. Neke stvari se ne mogu riješiti trakom, no neki popravci pa i ozbiljne montaže mogu biti odrađene sa sigurnošću. Ono što čini prednost trake je njena jednostavnost kojom može nešto zalijepiti, odnosno nema potrebe za korištenjem nikakvih posebnih alata, osim možda skalpela. Dovoljno je odmotati komad trake i zalijepiti pukotinu, nakon čega ruke ostaju čiste, a popravak završen.
Svim metodama spajanja zajednička je priprema površine. I za klasična ljepila i kitove i za traku, podloga treba biti odmašćena, očišćena i pripremljena. Za svaku podlogu i uvjete korištenja postoji odgovarajuća traka, odnosno traka koja najbliže odgovara namjeni. Ako treba zalijepiti ogledalo na ormar, vješalicu, letvicu, barometar ili sat odabrat će se obostrana traka i to ona za trajno montiranje, kod koje jačina spoja nakon samo nekoliko sekundi doseže i do 90% izdržljivosti. Ako je nešto namijenjeno montaži na vanjskim površinama odabrat će se samoljepiva traka za vanjske površine. Ako treba sanirati neku cijev ili crijevo trajno izloženo povišenim temperaturama jedino koje će dobro odraditi posao je ono namjenski napravljeno za tu svrhu. Sve druge kombinacije i univerzalne samoljepive trake mogu možda odraditi posao, ali bez sigurnosti da će taj spoj zaista i držati. Kako danas tvrtke koje se bave proizvodnjom i prodajom traka imaju educirano osoblje, tako je najbolje konzultirati se i odabrati preporučeno.