Ronjenje je evoluiralo u biznis, a ljudsko tijelo je ostalo isto
BN 264„ Završni ispit iz ronjenja je te 1975. podrazumijevao zaron na dubinu od 10 metara, gdje je svaki od nas polaznika sa sebe morao skinuti i ostaviti na morskom dnu pojas s olovom, bocu sa zrakom, masku i peraje te izroniti na površinu. Potom smo morali zaroniti natrag do ostavljene opreme te ju staviti na sebe. Kad si neiskusan i zbunjen, pa ako te još uhvati panika, ne znaš što bi u tom trenutku prvo pograbio, dal’ pojas s olovom ili regulator da udahneš zrak, ili masku, a tu su još i peraje,“ prisjetio se svog ronilačkog ispita položenog prije 56 godina riječki instruktor ronjenja Josip Bilić (68)
Ronjenje je u zadnjih dvadesetak godina postalo jedna od najpopularnijih ekstremnih turističkih aktivnosti kako u svijetu, tako i u Hrvatskoj. Najniža dobna granica za polaznike tečaja za ronjenje je sada 10 godina, dok je nekada u bivšoj nam državi bila 18 godina. Naravno da je u zadnjih nekoliko desetljeća ronilačka oprema tehnološki postala puno bolja i sigurnija nego što je to bila ranije, ali odlazak u podmorje uvijek krije brojne opasnosti. S obzirom na činjenicu da su današnji turisti uglavnom nestrpljiva čeljad koja želi u što kraćem vremenskom razdoblju doživjeti što više uzbuđenja uz što manji rizik. Svi žele „komprimirati" što više svojih adrenalinskih akcija doživljenih za vrijeme godišnjeg odmora, a potom od tih uspomena živjeti do idućeg ljeta. Zato su turistima ronilački tečajevi u trajanju od tri ili pet dana vrlo prihvatljivi, a nisu ni pretjerano skupi. Turisti nerijetko idu na tečajeve ronjenja tamo gdje će potom lakše položiti ispit te dobiti dozvolu za ronjenje. To su često egzotična svjetska ronilačka odredišta, gdje možeš brzo položiti za razne kategorije ronjenja, a onda s tom dozvolom dođeš na Jadran.Tako je i s usvajanjem osnovnog znanja kad su u pitanju i neki drugi ekstremni sportovi zapakirani u turistički proizvod, koji sadrže letenje, skakanje, padanje, a sve to je privlačno jer nas može učiniti drugačijim od drugih. Osobama željnih takvih izazova, koji istodobno na taj način žele podići i razinu osobnog samopouzdanja, klubovi nude opremu i znanje svojih instruktora po uglavnom prihvatljivim cijenama. Pritom je nemali broj onih kojima je najvažnije, recimo kad je u pitanju ronjenje, na sebe navući ronilačko odijelo te se istog trenutka fotografirati, a najbolje slike objaviti na društvenim mrežama, pa nek se dive ili zavide znani i nezni.
Instruktor Miljenko Kezele je Josipa naučio da poštuje more, a to je važnije od ronilačke dozvole
„ Ronilački ispit sam položio 1967. godine, a prethodno sam šest mjeseci pohađao vrlo zahtjevan tečaj, kako po pitanju teorije tako i prakse, a ronilo se doista puno. Slobodno mogu reći da smo to znanje usvajali u pravim vojničkim uvjetima; to ne čudi s obzirom da je većina tadašnjih instruktora prošla vojnu obuku za ronioce. Tako je završni ispit podrazumijevao zaron na dubinu od 10 metara, gdje je svaki od nas polaznika morao sa sebe skinuti pojas s olovom, bocu sa zrakom, masku i peraje te izroniti na površinu. Potom smo morali zaroniti na dah do spomenute opreme ostavljenena morskom dnu te je ponovno staviti na sebe. Kad si zbunjen i neiskusan, pa ako te još uhvati panika, ne znaš što bi prvo pograbio, dal’ olovo ili regulator na boci da udahneš zrak, ili masku. Ako bi u tim trenucima napravio nešto pogrešno i nedovoljno brzo, te ostao bez zraka, izletio bi na površinu. Takva dva – tri neuspješna zarona jako izmore čovjeka, ali ispit nisi mogao proći dok nisi odradio tu vježbu. Ispitna komisija bi strpljivo čekala na morskom dnu pored tvoje opreme da ponovno zaroniš, a ni to nije bilo lako samo u odijelu, bez olova. Danas takvo ‘mučenje’ nije dio ispita, već eventualno bude pokazna vježba novim roniocima da vide kako se je nekada trebalo potruditi da bi se došlo do dozvole za ronjenje. Moj tadašnji instruktor ronjenja Miljenko Kezele naučio me je da poštujem more, a to je važnije od dozvole za ronjenje," uvodno je ispričao za BURZU NAUTIKE riječki instruktor i trener ronjenja s osam ronilačkih specijalizacija Josip Bilić (68) iz Rijeke, koji je na brojnim tečajevima ronjenja obučio više od 800 ronilaca raznih kategorija i specijalnosti. Ovaj inače svestrani sportaš, koji je svojedobno radio i kao trener plivanja ne miruje ni danas. Ovoga je ljeta na Svjetskom prvenstvu u plivanju s perajama u bazenu za veterane održanom u Egiptu osvojio čak šest medalja, po dvije zlatne, srebrne i brončane! Godinu dana ranije uspješan je bio na istom takvom prvenstvu održanom u Italiji, pa zato ne čudi što je u minule dvije godine proglašen sportašem godine u Kostreni!
Josip Bilić
Bili smo sretni ako bi dobili i preveliko ronilačko odijelo, pa makar i poderano
Kad je riječ o počecima ronilačkog sporta na Kvarneru, Bilić pdsjeća da je u to vrijeme ronilačka oprema kojom su raspolagali klubovi bila dosta slaba. „Na tečaju ronjenja obavezno bi me dopalo premalo ili preveliko odijelo, pritom nerijetko i poderano. Kroz te rupe ulazilo bi more što je dovodilo do pothlađivanja tijela pa si prisljen izroniti prije nego što si planirao. Ronilačka odijela od gumiranog platna je proizvodila tvornica RIS iz Zagreba, a čelične boce za ronjenje „Đuro Đaković" iz Slavonskog Broda. „Nakon što smo položili tečaj te dobili dozvolu za ronjenje, po kvalitetniju i moderniju ronilačku opremu odlazili smo u Trst, koju bi potom švercali preko granice. Nekad bi takvu krijumčarsku operaciju izveli sretno i spretno, a nekad, ha.. bi nas uhvatili carinici," ispričao je Josip.
Privlačno „discovery" ronjenje
Bilić napominje kako je danas posebno popularno „discovery" ronjenje, koje svakome pruža mogućnost da nakon kraćeg uvodnog upoznavanja s osnovama ronjenja po prvi puta zaroni u podmorje u pratnji instruktora, a potom na osnovu vlastite spoznaje o tom čarobnom svijetu tišine odluči je li to aktivnost s kojom bi se želio baviti, te ima li smisla krenuti na tečaj ronjenja. Na našem moru „discovery" zaron košta oko 80 eura, a jednako je privlačno ženama i muškarcima svih uzrasta. Veliki broj roditelja na „discovery" ronjenje dovodi svoju djecu, u dobi od 10 do 14 godina, i dok su jedni oduševljeni tom novom im aktivnošću, ima i onih koji se prepadnu te ne žele uopće sići u podmorje. Bilić smatra da ne treba pretjerivati s godinama kad je u pitanju prvi zaron, bilo da su u pitanju djeca, ali i starije osobe. „Ronjenje je evoluiralo u biznis, ali ljudsko tijelo je ostalo isto, naše psihofizičke sposobnosti nisu se poboljšale, poput ronilačke opreme," upozorava naš sugovornik. Turističko ronjenje na našoj obali intenzivno se počelo razvijati prije dvadesetak godina, a Bilić se sjeća da su tada organizatori vikend tečajeva ronjenja dovodili na naše more pune autobuse stranaca. Nerijetko su to činili bez nekog plana i dogovora s našim ronilačkim centrima. Tako je jednom prilikom pred ronilački centar koji je vodio Bilić došao autobus iz Austrije pun umirovljenika, a organizator te ronilačke „ekspedicije" je tražio da svi ti ljudi prođu brzi tečaj te dobiju dozvolu za ronjenje, uz napomenu da ih se pritom previše „ne gnjavi", jer su sve to lijepo unaprijed platili. Bilić je odbio tu „poslovnu" ponudu, a autobus s potencijalnim vremešnim roniocima je s Kvarnera produžio južnije.
Ribe bježe čim ugledaju podvodnu pušku
Bilić se već niz godina bavi i podvodnom fotografijom, a žalosti ga što je ljudska pohlepa do te mjere „oslobodila" more od riba da s objektivom kamere odavno nije uhvatio neki veći primjerak zubaca, škarpine ili ugora. Dodaje kako je u memoriju riba odavno zapisano da podvodni ribolovac predstavlja opasnost, pa nesretnice bježe glavom bez obzira čak i kad nekome sa supa u more padne veslo. Istovremeno, kad ribe ugledaju ronioca s kamerom, kako ističe naš sugovornik, veselo i radoznalo plivaju oko njega. Bilić kaže da je bio strog i zahtjevan instruktor, uz napomenu da je to bilo u obostranom interesu, njega kao osobe koja prenosi znanje te onoga koji to isto znanje mora usvojiti. Njegova kći Diana svojedobno se je uspješno bavila plivanjem i plivanjem perajama, a sin Matija danas živi u Kopru gdje je instruktor ronjenja i trener fitnessa.
