Ribarsko praznovjerje: Rogi ribaru
BN 245Što znači i odakle dolazi „Rogi ribaru” jedna od najpopularnijih “naopakih” izreka i dobrih želja u ribolovnom svijetu?
Doc. dr. sc. Cecilija Jurčić Katunar, docentica na Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Rijeci za Burzu nautike prelistala je dostupne joj zapise o jednoj od najpoznatijih ribarskih izreka za dobar ulov, na Kvarneru izrazito uobičajene - Rogi ribaru, ali i njenim bliskim varijantama od Dalmacije do Italije. Pa krenimo od Dalmacije.
Naša sugovornica prije svega navodi da o različitim oblicima praznovjerja i (magijskih) rituala vezanih za ribarstvo zadarskoga priobalja i otoka sve od kraja 19. st. do danas pripovijeda Jasenka Lulić Štorić, viša kustosica - voditeljica Etnološkog odjela Narodnog muzeja Zadar koja je istražujući arhive kao i razgovarajući s velikim brojem ispitanika, mahom starih ribara, naišla na raznolikost i maštovitost opisanih običaja, uglavnom nastalih suživotom pretkršćanskih i kršćanskih vjerovanja. Njezino istraživanje svjedoči o važnosti koju je ribarstvo imalo za stanovništvo, ali i o nepredvidivoj naravi te profesije jer, naime, uspješan i dobar ulov često nisu zajamčeni trudom i vještinom ribara, već su nerijetko rezultat nepredvidivih okolnosti i sreće. Iako su njezini ispitanici uglavnom s osmijehom nijekali mogućnost da i danas vjeruju u te male vradžbine i rituale, pokazalo se da ih je velik dio i dalje dio rutine pripreme za ribolov. Svi su ispitanici potvrđivali kako nikako nije dobar znak da se ribaru unaprijed naručuje ili rezervira riba jer bi to moglo uzrokovati loš ulov, odnosno kako se u dalmatinskom primorju kaže da će uhvatit rog. Također, nije dobro prije odlaska u ribolov posuđivati nekome predmete iz kuće (jer bi se tako mogla posuditi i sreća) ili pak pomesti kuća (kako se metlom ne bi pomela sreća).
Zbog narušenih "rituala” ribari su se čak vraćali i doma
Kako se ne bi (i)zazivala loša sreća, pri odlasku na ribe bilo je zabranjeno putem sresti neke životinje, primarno mačku (koja se hrani ribom), ili osobe određenog statusa ili zanimanja, recimo udovicu, svećenika ili pak osobu koja se smatrala štrigom. Ribar bi se u tom slučaju morao vratiti doma i odustati od odlaska na ribe, ili se pak ponovno uputiti, ali drugim putem. Postojali su i drugi mali magijski rituali koji bi mogli odvratiti ili ublažiti lošu sreću zbog nedopuštenog susreta, recimo ribar je mogao pljunuti u stranu ili pokazati rogi (rogove) načinjene prstima prema osobi ili ih pak držati kriomice u džepu ili iza leđa, kao i izgovoriti neku psovku ili kletvu, ovisno već u kojem kraju i za koje konkretne potrebe. Posebno zabranjeno bilo je pitati ribara prije odlaska na ribe kamo ide, on je tada morao ponavljati različite spomenute rituale kako bi se obranio od predskazanja lošega ulova.
Mogućnost neuspješnog ulova pokušavala se neutralizirati i tijekom ribolova, primjerice zabranom spominjanja miševa, zečeva ili nekih drugih životinja, zabranom zviždanja (kojim bi se moglo dozvati dupine), zabranom posuđivanja predmeta s broda, zabranom čuđenja dobrome ulovu – ribar se, prema iskazima ispitanika, uvijek mora žaliti na ulov, čak i kad je ulov bio dobar, a loš se ulov običavao neutralizirati i provlačenjem mreže kroz nogavicu hlača.
Poželjeti sreću ribarima je - zabranjeno, osim ako je
– naopako
No, ponad svega, nastavlja Jurčić Katunar, ribaru je bilo zabranjeno poželjeti dobru sreću! I tako dolazimo i do prepoznatljivo kvarnerske, naizgled naopake izreke dobrih želja Rogi ribaru. U liburnijskoj je čakavštini općenito uobičajeno reći kome da će dobit rogi ili da ćete mu dat rogi u značenju da neće dobiti ništa ili mu nećete dati ništa, dobit će rogi otprilike je kao dobit će šipak, no čini se, jačega intenziteta, kad ste već malo ljuti. Može se reći i primjerice Će rogi! u smislu Baš će! Naravno da neće! (se nešto odviti kako očekujete ili neće doći do očekivanog ili predviđenog ishoda neke situacije). Takvi se izrazi mogu popratiti i simbolom rogova načinjenih prstima – pa se i kaže (po)kazat kemu rogi, najčešće u negativnom značenju, da nećete učiniti nekome nešto što od vas očekuje ili slično.
Simbolična je gesta rogova načinjenih rukom tipična i dobro poznata apotropejska gesta, takva koja nas treba zaštititi od zle sreće ili zlih utjecaja nadnaravnih sila. S tom namjenom pojavljuje se još u drevnim indijskim i perzijskim tradicijama i kulturama, no kasnije je najviše vezujemo za mediteranske kulture, posebno talijansku gdje je pokazivanje rogova naročito često kao zaštita od urokljivih očiju (malocchio), zlih sila, nešto poput kuckanja u drvo, češćeg u germanskim i slavenskim kulturama, ali i kao gesta kojom se usmjereno prema kome može tome poželjeti zlo. U tom smislu rožić (mali rog) se često za sreću nosio uz sebe ili na sebi kao vid (h)amajlije, amuleta, talismana.
Znak rogova rukom postao je prepoznatljiv i u popularnoj kulturi, kada ga je pjevač Black Sabbatha Ronnie James Dio počeo koristiti u komunikaciji s publikom na koncertima, kasnije tumačeći kako ga je pokupio od svoje bake Talijanke, a gesta je osamdesetih godina prošlog stoljeća postala i zaštitnim znakom supkulture ljubitelja heavy metal glazbe, tzv. metalaca kao simbol neobuzdane mladosti koja voli zabavu i ne voli ograničenja.
Kako se ne bi urekao dobar ulov, ribarima se, dakle, sreća morala poželjeti na naopak, izvrnut način i kud boljega izraza od Rogi ribaru kao krinke za lijepe želje, mirno more i bogat ulov. Niš nećeš ćapat! Rogi ćeš ćapat! Rogi ribaru! Baš po našu, kratko i trdoglavo, sakemu ćaro!
I na kraju naša Cecilija Jurčić Katunar navodi kako se i kod nas, ali i kod Talijana te nekih drugih mediteranskih kultura rogi mogu pokazati i rogonji, onome kome žena, supruga nabija rogove, vara ga, nevjerna mu je. Zato Duško Jeličić Dule u svojoj antologijskoj posveti ribarima pjeva: Ne reči nikad// ne reči nikad// rogi ribaru, // ne žujaj mu dušu// kad se već ruki moraju.// Ne čini ga mislet// na dragu, voljenu// kad madijeri škripju// a kadeni pucaju...
...
