Rezerva svijetli, a pumpa daleko
BN 155Žalosno je koliko nebuloznih izjava o svijetloj budućnosti svakodnevno dolazi od naših izabranih vođa. Nevjerojatna je razina neznanja, improvizacija, neodgovornosti u radu svih političara
Tako je i bivši ministar financija, navodno najveći radnik u vladi, na kraju ispao samo demagog velikoga ega, jer kada se rezimira njegov rad ostaje gola činjenica da je na početku njegovog mandata javni dug iznosio 45% BDP-a, da bi na kraju narastao na čak 68% s tendencijom daljnjeg rasta. Jer ova vlast, kao i sve prethodne, osim zaduživanja nema drugog rješenja i ne zna drugačije upravljati zemljom koja im je dana na povjerenje. Eksperimenti s izmjenama poreznih stopa u zdravstvu, turizmu, promjenom poreznih razreda s prijedlozima za uvođenje dodatnih poreza na nekretnine i štednju, samo su dodatno urušili ionako posrnulo gospodarstvo. Od cijelog tog poreznog čuda nije ostalo ni č jer unatoč fiskalizaciji, što je, mora se priznati, jedini potez koji je imao barem djelomične učinke na uvođenje reda u punjenje državne kase, sve ostalo su metode pokušaja i pogrešaka, bez pravih analiza i simulacije pratećih učinaka na sve ostale segmente, a posebno na onaj najvažniji – gospodarstvo.
Činjenica je da svako novo porezno opterećenje dodatno izvlači novac od privrede ili građanstva, čime se direktno smanjuje reproduktivna sposobnost privrede, ali i kupovna moć građana, smanjuje se potrošnja, rezultat je smanjena proizvodnja, a onda i manje radnih mjesta, ali i sve manje poreznih prihoda svih vrsta. A početni porezni prihodi potroše se na alimentiranje rastrošne države, umjesto da se usmjere na stvaranje novih vrijednosti. I to je zapravo spirala koja nas vuče prema dnu. Klasični primjer takvog diletantizma koji bi i djeca u osnovnoj školi morala učiti kao primjer za šlamperaj, bilo je uvođenje trošarine na plovila. Upravo je taj zakon eklatantan primjer koji je bolno otrijeznio sve one koji su gajili iluzije da političari mogu suvislo voditi ovu državu. I novi porezi na nekretnine koji se spremaju početkom 2016. također spadaju u takvu vrstu rabote. U Sloveniji su ovaj zakon pripremali pet godina, stvorili bazu podataka svih oporezivih nekretnina, procijenili vrijednost objekata koji će se oporezivati te zakonom i pratećim aktima osigurali brzu, ali i pravednu provedbu državnog nameta. A naš bivši ministar, gorući zagovornik ovoga harača, tvrdi kako je kod nas sve već regulirano zakonom. Nažalost iskustvo nas uči da će i to biti po metodi pokušaja i pogrešaka; dignimo ruke u Saboru pa ćemo u hodu sve mijenjati i dorađivati, a ako baš ne bude išlo onda ćemo sve vratiti na staro. Nema tu ni traga ideji koja bi nas spasila od potpunog kolapsa devastirane poljoprivrede, koja bi riješila i pokrenula proizvodnju i razriješila kaos u zdravstvu, uredila školstvo, dovela u red prekobrojnu i dijelom korumpiranu lokalnu upravu, razriješila velike monopolističke sustave kojima je vlasnik država, i tako redom. Volio bih vjerovati da je sve ovo rezultat neznanja i nesposobnosti politike i političara i da nije u pitanju neka druga nečasna rabota, što bi bilo daleko pogubnije, iako za one gladne, siromašne, nezaposlene ili one s blokiranim računima baš i nije važno zbog čega smo u banani. Čak i uvaženi ekonomisti poput dr. Lovrinčevića kažu kako bi ekonomija ove zemlje puno bolje stajala da vlade uopće nema! Jer vođenje zemlje na ovaj način samo šteti privredi.
Poslanje državne i lokalne birokracije, policije i svih onih koji žive na proračunu je da služe narodu, da mu pomažu, da ga savjetuju, educiraju, upozoravaju, a u slučaju kršenja (normalnih i suvislih) propisa ili nepoštivanja osnovnih normi, da i kažnjavaju. Ali i kazne moraju biti pravedne i razmjerne, a ne da spadaju u kategoriju reketa. Nažalost naša realnost je sasvim drugačija, jer sada se cijeli taj aparat trudi prikupiti što više novca kako bi osigurao svoja radna mjesta, dodvorio se vlasti i tako učvrstio svoj položaj, pa nameće i izmišlja zakone koji će u strahu i pokornosti držati sve one koji su zaduženi za financiranje njihove sinekure. U svom tom sivilu jedini tračak optimizma dolazi od nedavne izjave novoga ministra financija koji kaže da bi poreznici trebali biti partneri poduzetnicima. Možda je to ipak povratak zdravog razuma jer krajnje je vrijeme da poduzetnici prestanu biti državni neprijatelji, da ih se počne shvaćati kao partnere koji zajedno s državom moraju osigurati rad, investicije, nova radna mjesta, zdravo punjenje proračuna i svijetlu budućnost za sve građane ove zemlje.
...
