Regata Jabuka 2018.
BN 207Kad je ovogodišnjih rekordnih 112 jedrilica razvilo svoja jedra ispred vodičkog porta, i kad je započela igra crvenih i zelenih svjetala, sve je nekako, iako prerano, nagovješćivalo nadolazeće božićne i novogodišnje blagdane
Za narod zelena, žuta ili crvena... Za voćare Zlatni Delišes, Jonagold, Idared i Granny Smith... A za jedriličare već 16 godina zaredom waypoint ukucan u GPS ploter, otočić kojega treba okrenuti i vratiti se natrag u Vodice. Naime, upravo otuda starta jedna od zahtjevnijih regata s ove strane Jadrana - regata Jabuka, u organizaciji vodičkog Jedriličarskog kluba Tijat.
Jabuka je u ovom slučaju tamnosmeđa do crna, mali pučinski otočić, jedini jadranski otok vulkanskog podrijetla, visok kojih stotinjak metara. Obala je prilično nepristupačna i rijetko se čovjek tu iskrcava - najviše zbog valovitog mora kojeg na otvorenom moru skoro uvijek ima. Skoro uvijek, osim ove godine u terminu regate. Ove godine more jedva da se namreškalo. Ponekad. Pa opet ulje. Pa flekica bave. I tako ukrug.
Ali da krenemo otpočetka. Ove godine okupili smo peteročlanu ekipu i odlučili na regati sudjelovati na, rekao bih najmanjem, a u svakom slučaju najsitnijem brodu. Naša je barka duga 8 m, model J 80, ime ‘Eloa’. Ivan i ja ukrcavamo se na Elou u Splitu gdje nas nestrpljivo čeka još od Viške regate. Kroz transfer prema Vodicama, u zavjetrini Smokvice Vele - Gazdinog bivšeg otoka, iako zapravo nikada pravno stečenog, a sada iznajmljenog jednoj mađarskoj tvrtki - Ivan zaglađuje Eloine podvodne obline, dok joj ja čistim ono vidljivo, nadmorsko lice. Ostali članovi posade - Sanja, Martina i Darko - dolaze autima direktno u Vodice. Start je zakazan u petak 9. studenoga, za 22 h. Eloa je uređena i spremna, sada moramo poraditi na sebi - bišteka u Gušte, priprema panatike za regatu i - start!
Posebnost ove regate je upravo taj noćni start. Kad je ovogodišnjih rekordnih 112 jedrilica razvilo svoja jedra ispred vodičkog porta, i kad je započela igra crvenih i zelenih svjetala, sve je nekako, iako prerano, nagovješćivalo nadolazeće božićne i novogodišnje blagdane. Mi startamo odlično! Martinina ruka i Darkove oči vode nas iz gužve u prvu grupu. Vjetra je malo i nimalo - igra trimanja, dotrimavanja i seljenja težina po brodu može početi. Ne marimo za lagani vjetar, on nam ustvari i odgovara jer smo lagani brod i u tim uvjetima možemo parirati znatno većim i težim jedrilicama.
Prvi okret je kod otočića Komorica, njega ostavljamo desnim bokom i krećemo na pučinu. Jedna grupa ide skroz lijevo prema Primoštenu, jedna se diže desno, a mi ostajemo u sredini i jedrimo od refula do refula. Gledamo uokolo, malo lijevu grupu - zelena svjetla, malo desnu grupu - crvena svjetla. Malo ubrzaju zelena pa stanu. Pa krenu crvena i stanu. Pa opet zelena. A s vremena na vrijeme krenemo i mi. Kako u Eloinoj kabini baš i nema mjesta za neko ozbiljno spavanje, koje načelno (ali samo načelno op. a.) niti ne želimo, uspijevamo samo malo odmoriti nažuljane oči i nastavljamo jedriti.
Svako toliko pogledamo tracking regate i vidimo da je gotovo cijela flota rastegnuta u jednoj širokoj liniji na manje - više istoj udaljenosti od Jabuke. I tako je bilo sve do svitanja kad se ona lijeva grupa ipak probila malo brže naprijed. Jabuku prvi okreću Slovenci na brodu Generali, iza njih riječko-splitsko-vodička ekipa na Molo Longu, a treći su skijaško - jedriličarski olimpijci na Oli. Mi pred Jabukom radimo manovru za manovrom, lovimo svaki dric i kvalitetnim taktičkim odlukama dolazimo na Jabuku kao 26. brod. Prema prognozi, južin je već trebao pojačati, i nakon 40-ak milja orce do Jabuke. Sada bi trebalo početi ono brže i zabavnije jedrenje u krmu prema Blitvenici i naposljetku Vodicama. Međutim, južina nema pa nema. Do nas se probija tek u kasnim večernjim satima i prvo puni špinakere brodova bližih Jabuci, odnosno onima iza nas. Ali nismo nezahvalni i ponizno špinakerom lovimo svaki dašak koji stiže do nas. Čim je osjetila južin na šiji, Eloa je ubrzala i počela ‘juriti’ prema Blitvenici brzinama koje su na mah dostizale i do 5 čvorova!
Blitvenica je posljednji waypoint kojeg ostavljamo s desne strane i kreće orcanje prema Vodicama. U tim posljednjim miljama do Vodica vodimo bitku s dva Seascapea (sada Beneteau Firsta) 27, od kojih jedan u cilj ulazi ispred, a jedan iza nas. Zadovoljni smo iako je regata bila prilično spora. Ekipa na Eloi bila je fantastična pa je i atmosfera bila dobra. Moram priznati da u posljedne vrijeme nisam navikao na tako brojnu posadu, ali isto tako moram priznati da sam uživao u svakom trenutku provedenom u dobrom društvu. A to dobro društvance se nakon vezivanja u vodičkom portu još u 1 sat ujutro ‘zaletilo’ na biftek u Gušte, koji je cijelu noć dočekivao jedriličare, pretpostavljam do isteka mesnih zaliha iz frižidera.
Kad se podvuče crta, između 112 sudionika pobjednik ovogodišnjeg izdanja regate je slovenska posada na VOR-u 60 ‘Cleansport One’ kormilara Marijana Kočile, drugi je prošlogodišnji pobjednik Molo Longo s Rajkom Kujundžićem, a treći slovenski TP 52 ‘Generali’ sa Samom Žvanom na kormilu. Mi zauzimamo odlično 31. mjesto u ukupnom poretku i nakon zasluženog odmora vraćamo Elou u Split gdje će spremna dočekati Pavela Roubala i mene za regatu Sv. Nikola za samce i dvojce u organizaciji JK Mornar iz Splita.
...
