1. Riječ urednika

Reformiranje reformi

Hrvatska ima jedan zanimljivi problem koji zbunjuje na svim razinama spoznaje. Tako je na primjer u Općini Primošten koja ima 2.996 stanovnika jedan službenik zadužen za 374 građana. S druge strane na državnoj razini imamo oko 69.000 službenika, što znači da je svaki od njih zadužen za 64 građana. Dakle jedan službenik može uslužiti njih 374 dok onaj drugi ne može niti 64, a to je omjer učinkovitosti od skoro 1:6!

Recimo da se svaki građanin obrati državi samo triput tijekom godine to znači da će hrvatski državni službenik, nazovimo ga tako, imati posla tek svaki drugi dan dok će onaj na kojega otpada 374 građana, u istim okolnostima obraditi tri slučaja. Nije problem što ovi prvi rade puno, a ovi drugi premalo, već je pitanje što to ovi drugi zapravo rade kad ne rade!? Nažalost ovakvo stanje nije samo s državnim službenicima. Nedavno su objavljeni podaci o tome koliko rade liječnici u jednoj poznatoj bolnici tj. koliko koji od njih obradi pacijenata, i to na različitim odjelima.

Pokazalo se da njih pola pošteno odrađuje svoj posao i zarađuje plaću, dok ostali rade deset puta manje. A svi jednako zarađuju! Liječnici to dobro znaju, i mnoge od njih upravo je to otjeralo iz Hrvatske, a to je i razlog dugim listama čekanja u zdravstvu. Jer čemu se truditi i zalagati kad sustav ne razlikuje one koji rade od lijenčina i neradnika? Isto je posvuda u državnim službama. Neradnici i neznalice su uvijek isti, i uvijek najglasniji, bilo da je riječ o čistačicama ili saborskim zastupnicima. Najvažnije je glasno izražavati pripadnost partiji, tko mu je stric, a tko mama i koliko je tko platio "ulaznicu" za neki posao.

U državnim službama ne postoji sustav vrednovanja rada i nerada, ne razlikuje se sposobne od nesposobnih, i po tome je državni sektor već debelo u komunizmu, dok je privatni u najgorem obliku neoliberalnog kapitalizma.

Nagraditi vrijednog, kazniti neradnika, poticati sposobne ili ne daj bože otpustiti neradnika u državnoj službi gotovo je nemoguća misija. Tome dobrim dijelom kumuju i sindikati kao sinekure za one koji su se uspjeli uvaliti među čelnike, i zapravo onemogućavaju bilo kakav pokušaj diferencijacije rada od nerada, i sposobnih od nesposobnih. Pa slijedom toga nije ni čudo da su za državne službenike i inspektore svih vrsta privatnici prevaranti, lopovi i muljatori koje treba oderati gdje god i kad god je to moguće.

I onda hrpe službenika i uhljeba s viškom slobodnog vremena smišljaju zakone kojima će satrati glavu zmaju privatnog poduzetništva. Zato proizvode hrpe nesuvislih zakona, često potpuno neprimjenjivih, i onih za koje bi primjerice u tvrtki od tri zaposlenika trebalo imati još tri u općoj službi koji će voditi evidencije, ispunjavati obrasce, pisati izvješća puna nepotrebnih podataka, slati ih državnim službenicima da ih oni mogu slagati, razvrstavati, sortirati, arhivirati... Zaposlenih k'o u priči! I sve to se uredno dostavlja elektroničkim putem. A još su nas nedavno učili da će jednog dana računala smanjiti potrebu za radnom snagom, i da će se sve to događati i voditi automatski.

Javna uprava je ključni vodič na hrvatskom putu u propast, i to od najmanjih lokalnih do najviših državnih razina. Građanima i privredi treba efikasan sistem, jeftina usluga kao odgovor na njihove potrebe za komunikaciju s državom. Nažalost politika iskorištava taj sektor za zbrinjavanje podobnih, i to smatraju sasvim prirodnom podjelom ratnoga plijena. Hrvatska ima najveći broj ministarstava u Europi, iako je po broju stanovnika na začelju. Po efikasnosti javne uprave smo na šestom mjestu odostraga, s efikasnošću skoro dvostruko manjom od primjerice Irske.

Ključ rješenja hrvatskog sustava nerada, nereda i uhljebništva leži upravo u povećanju efikasnosti javne uprave. Veliki broj raznih tijela obavlja dobar dio posla ministarstava, i često se ti poslovi preklapaju i to na mnogo razina pa bi mnoga od tih tijela mogla biti i ugašena a da to nikome ne bi falilo. Na kraju se svi slažu da nam treba strategija reformi, javne uprave, zdravstva, školstva, pravosuđa, pa i vojske, ali nitko nema hrabrosti reći kakva. Jer do sada osim praznih riječi i odgađanja svega što se odgoditi može, konkretnih poteza ne vidjesmo.

Čim nova garnitura zasjedne u svoje fotelja već ima originalne ideje o reorganizaciji i podjeli djelokruga rada, koja će navodno povećati efikasnost javne uprave. A na kraju se sve svodi na povećanje broja raznih tijela i izvršitelja, jer svatko želi imati "svoje ljude" na svim, pa i onim najmanje važnim mjestima.