Recikliranje brodova
Na nedavno održanoj sjednici Vlade RH usvojen je konačni prijedlog Zakona o potvrđivanju međunarodne konvencije iz Hong Konga za sigurno i okolišno prihvatljivo recikliranje brodova iz 2009. godine
U svjetlu sve veće brige za okoliš i zdravlje ljudi polako se donose i zakoni koji bi to trebali regulirati. Jedan od takvih trebao bi biti i zakon kojim se Hrvatska pridružuje zemljama potpisnicama međunarodne konvencije iz Hong Konga kojom se regulira sigurno i ekološki prihvatljivo recikliranje brodova. Kao i u većini slučajeva s potpisivanjem međunarodnih konvencija, i ovo je u biti dobra stvar, no ona u našem slučaju rješava problem za kojega slobodno možemo reći da mi u Hrvatskoj skoro pa da i nemamo, i jednako tako ne rješava, čak ni ne spominje probleme koje evidentno imamo.
Na samom početku Konačnoga prijedloga piše kako konvencija iz Hong Konga, donesena pod okriljem Međunarodne pomorske organizacije, predstavlja novi međunarodnopravni instrument, koji u duhu zaštite okoliša i zdravlja ljudi te sigurnosti plovidbe, propisuje unificirana pravila o recikliranju brodova – procesu rastavljanja brodova koji su izvan upotrebe, odnosno više nisu sposobni za sigurnu plovidbu; i to u materijale od kojih se ponovno izgrađuju novi brodovi ili koji se kao sirovina koriste u nekoj drugoj industriji. S obzirom na to da se prilikom postupka recikliranja brodova rukuje materijalima opasnim za okoliš i zdravlje radnika koji rade na takvim poslovima, Konvencijom se nastoji na međunarodnopravnoj razini takve okolišne, zdravstvene i sigurnosne rizike svesti na minimum.
Kasnije u istom dokumentu navodi se i kako će od njene primjene biti izuzeti svi ratni, pomoćni ratni ili drugi brodovi u vlasništvu ili pod upravljanjem bilo koje države stranke Konvencije (uključujući i Republiku Hrvatsku), koji se koriste isključivo u javne netrgovačke svrhe, svi brodovi manji od 500 BT te svi oni koji plove isključivo u vodama pod suverenitetom ili jurisdikcijom države čiju zastavu viju; čime bi od njene primjene bili izuzeti i svi hrvatski brodari u nacionalnoj plovidbi.
I sada je teško ne postaviti si pitanje čemu sve to?! Zar manji brodovi nemaju potencijal za reciklažu, i zar se nije jednostavno jednim zakonom nije moglo regulirati ekološko zbrinjavanje i reciklaža svih plovila? Zašto se zakonodavac nije potrudio i osmislio recimo i način zbrinjavanja stakloplastičnih brodica?! Mnogi naši mali proizvođači i danas muku muče s nejasnim propisima o zbrinjavanju opasnoga otpada kamo neki inspektori vole svrstavati stakloplastiku, a ni inspektori čini se ne znaju po čemu bi se trebali vladati, pa na terenu ima svega.
Hrvatska je flota trgovačke mornarice danas svedena na blijedu sjenu nekadašnje slave, jer izuzmemo li Jadroliniju, svi trgovački brodovi pod hrvatskom zastavom ne premašuju broj brodova koji su prije plovili u sastavu samo jednoga brodara, ali naša nautička flota pretežno stakloplastičnih plovila je impozantna i tu će biti sve više problema s ekološkim zbrinjavanjem starih brodica koje iz bilo kojeg razloga više nisu za plovidbu. Istina jest da bi ovaj zakon trebao stvoriti okvir za zbrinjavanje svih velikih brodova, dakle i otvoriti priliku da se neka naša brodogradilišta pretvore u rezališta velikih brodova, što svakako jest mudro, ali i dalje se postavlja pitanje što ćemo s našim brodicama? Hoćemo li i i kada ćemo tome posvetiti malo pažnje ili ćemo kao i dosad loše reguliranim propisima tjerati vlasnike brodica da ih komad po komad bacaju u kante s komunalnim otpadom?
...
