Razvoj bez pokrića
BN 179
Zašto nikada nismo čuli da je netko prije donošenja ili promjene zakona napravio ekonometrijski model za simulaciju učinaka kod promjene različitih parametara. Vjerojatno bi svaka imalo ozbiljnija analiza pokazala da više od 50 posto rješenja skrojenih u Banskim dvorima ima negativni utjecaj na BDP, a onda i na sve stanovnike. Treba shvatiti da proračun, činovnici, zakoni, vlast, i sve što čini državu služi tome da nam svima bude bolje.
Svrha države nije da nas vodi tako da radimo sve više i imamo sve manje. Jer ako je tome tako, onda nam država ne treba i nešto pod hitno treba promijeniti! Kvalitetno napravljen ekonometrijski model pomogao bi i ekonomistima da predlože rješenja na temelju matematičkih modela, a ne da gataju ili daju prigodne odokativne impresije. Ekonomija se, na njihovu žalost, temelji na matematičkim zakonima, a poznato je da jednom dobrom dijelu naših ekonomista i skoro svim političarima matematika nije jača strana. Sjetite se samo "genijalnih" ideja poput promjene PDV-a, malo dolje, malo gore, pa onda zakona o posebnom porezu na plovila i sličnih, uglavnom neuspjelih pokusa. Koga od njih briga kakve će sve to efekte i troškove imati u nekim drugim segmentima!? Posebno frustrira i to što nikog od odgovornih ne brine dugoročni utjecaj njihovih zakona. Valjda misle da će tada ionako netko drugi biti na vlasti pa neka im to bude kazna za izbornu pobjedu.
Treba napokon priznati da funkcioniramo još samo zato jer se sve više zadužujemo. Činjenica je da jednostavno svake godine potrošimo više nego što zaradimo. Možemo li se uopće oporaviti, što to treba napraviti, jesmo li već prešli kritičnu točku nakon koje slijedi samo bankrot...? Blagi oporavak gospodarstva ne znači baš mnogo, ni za zemlju u cjelini, a pogotovo ne za građane Lijepe Naše. Povećanje BDP-a od 1,5 ili 2 posto čak ni dugoročno nitko neće osjetiti na svom novčaniku. Ali ima nešto još gore od besparice, a o tome se baš i ne priča. Nas u ovoj državi ima sve manje! Sve je manje radno sposobnog stanovništva, gospodarstvo nam ide drumom, a obrazovni sustav šumom, pa onda još uza sve to i ono malo kvalitetnih ljudi u najboljim godinama svakodnevno bježi preko granice. Kao najbolji primjer onoga što se događa i što nas tek očekuje može poslužiti hrvatska brodogradnja. Nakon što je provedena privatizacija uz ogromne državne subvencije činjenica stoji da je u ovoj grani zabilježen rast zaposlenih od 6,4% pa je ukupan broj radnika u brodogradnji premašio 7.500. U isto vrijeme broj zaposlenih u brodogradnji u Italiji pao za skoro 20%, u Njemačkoj za 27,55%, u Francuskoj 30%, a u Finskoj čak za 54%! A koliko je to zapravo važna industrijska grana pokazuje podatak da ona u Europi zapošljava čak 300.000 radnika i ostvaruje godišnji prihod od 90-ak milijardi eura. Uz to, brodogradnju prati preko 22.500 tvrtki koje dodatno ostvaruju promet od 47 milijardi eura. Mi smo nažalost ovu prateću industriju eutanazirali, i sada skoro sve što se ugrađuje u brodove uvozimo iz nekih drugih zemalja, tako da su nam radnici i njihov rad praktički jedina izvorno hrvatska komponenta koja se ugrađuje u te domaće novogradnje. A njih sve više nedostaje! Samo u narednom periodu Uljanik i 3 maj trebat će još 800-900 radnika. I to radnika za relativno jednostavna zanimanja, dakle bravara, cjevara, električara i još nekih specijalista koji sudjeluju u realizaciji gradnje broda. Tih radnika u Hrvatskoj jednostavno nema. Zapravo ima ih, ali mnogi iz ove branše sada rade s druge strane granice. Neki od njih bi se rado i vratili, ali samo kad bi primanja bila barem približna onima koja sada imaju po stranim škverovima. Dok su oni tamo, nama kronično nedostaje kvalitetnih radnika za proizvodna zanimanja, a sustav obrazovanja pluta u svom svijetu, bez dodira sa stvarnom situacijom u gospodarstvu. Čak i kad se odškoluju djeca iz takvog sustava najčešće izlaze s vrlo malo korisnih znanja i bez radnih navika, što znači da im treba mnogo vremena da se uklope u proizvodne procese.
I tako nam svi strateški planovi o rastu gospodarstva i svijetloj budućnosti ostaju mrtvo slovo na papiru, jer ih jednostavno neće imati tko realizirati, barem ne u onom obimu koji bi nam omogućio ubrzani rast koji nas može izvući iz ovoga gliba na korak do dužničkoga ropstva. ...
