Raditi, raditi i samo raditi
BN 120Hrvatska u ovo predizborno vrijeme postaje jedna velika montipajtonovska pozornica. Igrokazi koje nam svakodnevno izvode naši političari dostojni su najboljih uradaka legendarne britanske kazališne družine. A zapravo nam pokazuju koliko je politika kojom se bave prizemna i plitka, a održava je spoznaja da je većina biračkog tijela glupa i neuka masa koja se lako pali, brzo izgori nakon čega ne ostaje ništa, jer zaborav je glavni adut s kojim političari igraju u ovo predizborno vrijeme.
Mi radimo... mi moramo... mi trebamo... mi mislimo da će biti i da bi trebalo biti, i slične floskule samo su neke od parola koje zvuče obećavajuće, ali konkretno ne obvezuju, a upravo te i takve parole su neizostavni dio svakog govornika ispred kojega strši jedan ili više mikrofona. Podsjećaju na parole iz dobrih starih socijalističkih vremena kada je glavna parola bila raditi i samo raditi, a put u svijetlu budućnost zvijezda vodilja koja je mobilizirala mase. I da stvari budu još bliže i sličnije, opet se razbacujemo crvenim i crnim vragovima, unutrašnje neprijatelje koji će ugroziti nove kapitalističke stečevine već imamo, i sada treba još samo pronaći vanjskog neprijatelja pa smo opet na početku.
Lako je obećavati i trošiti novac, ali netko ga treba zaraditi, što je malo teže od ovog prvog. A tako je puno prostora gdje se političkom odlukom, na temelju realnih procjena i solidnom pripremom mogu zaraditi milijuni i aktivirati stotine novih radnih mjesta. Mrtvi kapitali u liku stotina tisuća kvadratnih metara vojnih zemljišta i zgrada s već urušenim krovovima, te zapušteni hotelski kompleksi stoje prazni i propadaju. I tek se u ova predizborna vremena na vidjelo izvlače projekti kojima se ocrtavaju buduće smjernice razvoja takvih kompleksa. Pa i kad se neki mali dio te ostavštine iz socijalističkih vremena pokloni nekom gradu, onda se to prikazuje kao zasluga vlasti, kao da su ih oni stekli svojim zaslugama. A u biti samo je vraćeno onome kome to i pripada. Stotine hektara poljoprivrednoga zemljišta je neobrađeno i zapušteno, dok se istovremeno uvoze tone i tone poljoprivrednih proizvoda. I nije to tako samo u poljoprivredi...
I u nautičkom sektoru je slično. Domaću proizvodnju malih plovila smo bacili na koljena nerazumnim trošarinama i porezima, a dotukla ju je globalna recesija. Ni u čarteru situacija nije mnogo bolja. Problemi s posadama, skiperažom, dozvolama, gorivom za strana plovila, posebno s onima koji imaju spremnike od više tisuća litara... Ljeti Jadranom plove stotine jahti i megajahti koje su registrirane u nekoj od poreznih oaza. Međutim ulaskom u Europsku Uniju mnogi vlasnici tih plovila morat će na kraju odlučiti gdje će registrirati svoje plovilo i kome će platiti porez. I ne treba se zanositi mišlju da je onome koji ima jahtu vrijednu nekoliko milijuna eura svejedno koliko će platiti poreza i trošarina. Sigurno je da će tražiti najjeftinije rješenje, a Hrvatska u ovom trenutku to svakako nije. I lako se može dogoditi da se plovilo registrira i plati porez na, primjerice Malti, a da jahta i dalje krstari Jadranskim morem. Pametnom poreznom politikom i ovdje se može u narednih godinu ili dvije, ali i nakon toga, pristojno popuniti državni proračun. Stoga, ma koliko državnoj blagajni očajnički trebala svaka kuna i svaki prihod, neke će stvari, posebno u maloj brodogradnji i nautičkom sektoru, ipak trebati sagledavati i planirati dugoročnije.
