Puno zuje, malo meda daju!
BN 116Kako se motori za predizbornu trku sve više zagrijavaju, vijesti u kojima su glavni glumci politički čelnici, bivaju sve brojnije. Sad će i oni koji su trenutno na vlasti, i oni koji su po nečemu zaslužni, poslušni i podobni početi s presijecanjem različitih traka i prisustvovati sve većem broju otvaranja, makar i nedovršenih objekata ili cesta dugih samo stotinjak metara. Nekoć su se Potemkinova sela gradila za cara, a danas se u Hrvatskoj grade za narod.
Pritom ne manjka parola tipa: - Mi moramo, trebamo, mi ćemo, pretpostavljamo, mislimo i sličnih. Nažalost, to su puste tlapnje bez znanja, pokrića, izrečene u dnevnopolitičke svrhe s jedinim ciljem - dodvoravanja biračima i očuvanja vlastite stolice. Domoljublje, briga za narod za naciju, nacionalne vrijednosti samo su nusprodukt borbe za očuvanje vlastitih pozicija, vlasti, moći i novca. Na isti način, i s jednakom lakoćom kojom se narodu prodaju isprazne parole predlažu se i zakoni, brzo i po skraćenom postupku, nedorečeni, često samo za jednokratnu upotrebu, nerijetko štetni posebno za gospodarstvo. I tek kad negativni efekti postanu očigledni i pogubni po državnu kasu, političari počinju razmišljati kako je možda administrativno zbrajanje i umnožavanje poreznih stopa i ostalih nameta, zabrana i ograničenja, daleko od realnog života, i u pravilu neučinkovito kad se donosi bez kontakata sa strukom, ili posebno onima na koje se to odnosi.
Da Vlada radi punom parom, bolje rečeno punom parom putuje na sve strane, očigledno je to i prema rezultatima. U prošloj su godini strane tvrtke iz svojih podružnica u Hrvatskoj izvukle više novca nego što iznose sve strane investicije u Lijepoj Našoj. Industrijska proizvodnja i dalje bilježi pad, rastu zalihe gotovih proizvoda, nelikvidnost pritišće posebno male i srednje tvrtke, izvoz je opet u padu, uvoz raste, nezaposlenih je sve više, i na kraju ono što je trajno nerješiv problem o kojem se premalo i nerado govori je broj zaposlenih. Teško zemlji u kojoj na jednog zaposlenog dolazi skoro jedan penzioner! Više od dvije milijarde eura godišnje nedostaje samo za namirenje zasluženih prava umirovljenicima, gdje su uzgred budi rečeno, mirovine onih koji sada odlaze u mirovinu ispod minimuma potrebnog za preživljavanje. Za malu i siromašnu zemlju kakva je Hrvatska to je ogroman novac kojeg negdje treba uzeti. Porezima, prirezima, trošarinama, doprinosima, ili zaduživanjem, što je najjednostavnije. Zamislite što bi se sve tim novcem moglo napraviti u gospodarstvu, koliko novih pogona, novih radnih mjesta, razvojnih, istraživačkih, energetskih i infrastrukturnih projekata...
Malo je toga još ostalo što se može prodati i čime se može zakrpati rupu, a to bi ionako bilo samo kratkoročno. Stranih investicija nema, domaćih je još i manje, gospodarske aktivnosti se polako smanjuju, i novostvorenih vrijednosti, odnosno novca u realnom sektoru je sve manje. Pokušajte od vašeg obiteljskog budžeta potrošiti svaki mjesec pet tisuća, ako zarađujete primjerice samo tri. Izračunajte koliko dugo ćete izdržati i koliko ćete biti dužni na kraju godine. A Hrvatska država se ponaša baš tako. Ulazak u Europsku Uniju neće ništa bitno promijeniti, nitko neće preuzeti naša dugovanja, i dalje ćemo imati milijun penzionera i nešto malo više zaposlenih, i dalje će nam svake godine nedostajati par milijardi eura.
Hrvatsku nije pogodila svjetska gospodarska kriza. Hrvatska je samu sebe dovela u pat poziciju iz koje se još dugo neće moći pomaknuti prema boljitku, jer nema suvisle strategije, nema znanja, ni volje, a niti odlučnosti da se stvari promijene. Sve dosadašnje mjere su kratkoročne, bez plana i reda, jednostavno gašenje požara koji plamti na sve strane. I čini se da na kraju sve treba izgorjeti ne bi li netko konačno shvatio da treba početi pošumljavati.
