1. Riječ urednika

Prošlost naša svagdanja

Kad u zadnje vrijeme slušam retoriku kojom nas prosvjetljuje predsjednik najveće oporbene stranke, nešto me zazebe oko srca. Ako pritom uzmete u obzir da vrh HDZ-a čine ljudi iz obavještajnih i policijskih struktura, što baš i nije uobičajeno u demokratskom svijetu, a posebno ne u EU, onda stvarno imate razloga za strah. Maše se zastavama, ruka je na srcu, stalno se ponavljaju riječi: rat, domovina, domoljublje, a dežurni krivci za sve zlo koje nas je snašlo su udbaši, jugonostalgičari, komunisti i partizani. Najavljuje se revolucija koja će pomesti sve, i ostaviti samo pravovjerne. Kad se govori o novom valu ekonomske emigracije omiljena parola je borba za svako radno mjesto. Ali za radna mjesta se ne vodi borba, treba pokrenuti gospodarstvo, treba raditi, a ne boriti se! U nedostatku znanja i dobrih ideja najsigurnije je okrenuti se prošlosti, jer, to uvijek pali. Masa je kratke pameti i to će uvijek popušiti, bar tako misle političari. I tako se pod plaštem velikih riječi već sada na svim razinama osjeća dolazak nove metle. Počelo je zbrinjavanje uhljeba svih vrsta, vraćanje dugova za izbornu pobjedu, ali i skupljanje glasova za sljedeće izbore. Nova vlast je namirisala pobjedu i podjela plijena je već počela. Stranački vojnici već su spremni zauzeti nove pozicije, a Hrvatska je danas nažalost samo jedan napuhani balon bez puno sadržaja, s ljušturom koju čine bezbrojne lokalne i državne institucije, agencije, lokalna administracija, glomazni, stranački strogo podijeljen birokratski aparat koji je često sam sebi jedina svrha. Sve što u Hrvatskoj vrijedi danas je u rukama podobnih i sposobnih profitera koji su rat, ubacivši se u politiku, iskoristili za krađu najvećih hrvatskih bogatstva, koja su bila naša, od svih nas. Naravno sve po zakonu, a ako i nije baš sve bilo legalno, već se netko pobrinuo da sve to zagubi u bespućima hrvatskoga sudstva. Ono što nisu mogli unovčiti i prebaciti na svoje račune to su upropastili i uništili. Malo je toga ostalo za privatizaciju, sve što je vrijedilo likvidirano je, i sad su na redu ceste, pa šume, pa voda, sunce... na kraju i zrak! Pa kada i to rasprodamo ostat će nam samo zastava, grb i hrpa nesposobne i korumpirane birokracije. Toliko o hrvatskoj lisnici u hrvatskom džepu i hrvatskoj puški na hrvatskom ramenu. To je ono za što su se tisuće branitelja borile. A toga zapravo više nema. I umjesto da protestiraju i traže da hrvatska bogatstva ostanu hrvatska, da ova zemlja bude nešto više od ljušture, oni se bave sitnim osobnim probicima bez doticanja suštine.
I na kraju ostaje pitanje tko više voli svoju domovinu, onaj koji se kune u domoljublje, busa se u prsa, maše zastavom i pritom ne radeći ništa parazitira na proračunu, ili onaj koji bez puno pompe marljivo radi, dobro obavlja svoj posao i uredno plaća porez? Nažalost mnoge se stvari u ovoj našoj domovini rješavaju galamom, pa tako i domoljublje. Tko je glasniji taj je i veći domoljub. U nas je pravilo da su samo desni domoljubi, a oni lijevi su jugonostalgičari, komunisti, udbaši i tko zna što još. Vjernik = desničar = domoljub. Po čemu je to vjernik automatski i desničar? Vjera je nešto osobno, i ne pripada nikom drugom, ni lijevima ni desnima! S druge strane ljevica bi trebala kao biti socijalno osjetljiva, općenarodna. A istina je zapravo da je ta podjela umjetno stvorena demagogijom političara kojom pokušavaju prikriti prastari način očuvanja vlasti po sistemu podijeli pa vladaj! Istina je da i na lijevoj i desnoj strani ima lopova i poštenih ljudi, jednak je broj glupih i pametnih na obje strane, borba za socijalna prava jednaka je i na desnom i na lijevom krilu, više je bivših komunista danas na desnoj nego na lijevoj stani, pravih vjernika ima svuda podjednako mnogo. Jedino pravo mjerilo vjere i domoljublja su djela, ona prava djela, bez puno laprdanja. Pravi vjernik se ne mjeri po odlascima na misu, niti je domoljub onaj koji najglasnije skandira na stranačkom skupu, već onaj koji svakodnevno pomaže svome bližnjemu i onaj koji marljivo radi za dobrobit sebe, svoje obitelji, tvrtke, i države, uvažavajući i one koji drugačije misle.
...