Proizvoditi i samo proizvoditi
BN 108U Hrvatskoj je proizvodnja vrsta djelatnosti koja polako, ali sigurno izumire. Pokretanje bilo kakvog proizvodnog procesa u Hrvatskoj ravno je samoubojstvu, osim ako niste velika, bogata i, što je izgleda najvažnije, politički dobro umrežena tvrtka.
Svaka investicija, a posebno stvaranje profita i dobiti postaje rizično, jer sa svih strana stižu prijeteće poruke kako dobit, kapital, prihod, imovinu, i što sve ne, treba dodatno oporezivati jer i to je jedan od načina kako se može napuniti praznu državnu kasu. Stoga nije uputno pokazivati koliko novca imaš. Nije vrijeme za kupovanje luksuznih dobara, automobila, brodova, stanova, apartmana i bilo kakvog sličnog ulaganja. Nije vrijeme za trošenje. Međutim, bez potrošnje nema ni proizvodnje. Istovremeno, bar tako tvrde dobri poznavaoci bankarskog sektora, štednja i depoziti u bankama nisu nikada bili na većoj razini. Stvorena je klima u kojoj treba čuvati likvidna sredstva i ne isticati se previše. A taj višak novca banke će ionako po pristojnoj kamati plasirati državi koja je još uvijek poželjan dužnik. S druge strane, premalo likvidnih sredstava u opticaju, umrtvljuje ionako malu ili skoro nikakvu proizvodnju. Padom potrošnje i potražnje tvrtke imaju sve manje narudžbi, pa su i oni koji još uvijek nešto investiraju shvatili da su se našli u poziciji u kojoj mogu ucjenjivati druge koji sada na natječajima pristaju raditi za damping cijene. Samo da se radi.
Dugoročno to vodi u opću nelikvidnost. Naime, takvom zaradom ne mogu se pokriti ni osnovni troškovi, pa prvo stradaju plaće, zatim radna mjesta, pa naposljetku i plaćanje obveza vjerovnicima. Međutim, kasni i plaćanje obveza prema državi, a neplaćanje doprinosa, poreza, plaćanje na crno, rad s gotovinom i slično, samo su vanjske manifestacije stanja gospodarstva. I što je stanje gore, to je i ovaj problem izraženiji. Teško da će ga riješiti inspekcije, nadzori, kazne i blokade, jer novca jednostavno nema dovoljno. Rashodi su veći od prihoda i na ovaj način samo se produžava agonija tvrtki. Smanjenjem troškova poslovanja sigurno će pomoći preživljavanju, ali se pritom zaboravlja da su i ti troškovi nekom drugom prihod. Ako nema oglašavanja, ako se manje troši na prijevoz, telefoniranje, poštarine, čišćenje, kancelarijski pribor i druge slične usluge, mnogi drugi, pa i državni proračun ostaje bez prihoda. Jedno od rješenja je stečaj. Radnike poslati na burzu i čekati da stečajni upravitelj kroz sljedećih desetak godina rasproda imovinu.
Istovremeno, sindikalni vođe su preuzeli inicijativu, pa se sada mnogi potezi vlasti uglavnom svode na udovoljavanje njihovim zahtjevima. A svi pričaju samo o pravima. Nitko ne spominje obveze i rad. Istina je da su plaće premale, istina je i da se s prosječnim primanjima teško, a s prosječnom mirovinom još teže može preživjeti od prvog do tridesetog. Radimo prosječno oko 230 dana godišnje, a od osam sati dnevno mnogi ne odrade ni četiri. Uz takav rad, nešto više od milijun radnika treba zaraditi toliko da može hraniti sebe i skoro milijun umirovljenika. Jasno je svakom da je to jednostavno nemoguća misija.
Parole kako moramo povećati proizvodnju i izvoz samo su floskule, demagogija bez pokrića. Već dugo nemamo proizvodnih tvrtki koje bi istinski mogle konkurirati svojim proizvodima na otvorenom tržištu. Razvoj novih tehnologija i proizvoda kod nas skoro da i ne postoji, premalo je suvremenih sredstava za proizvodnju, tehnološki smo u većini slučajeva inferiorni većini zemalja, pa i ne čudi da mnogi kvalitetni radnici odmah nakon fakulteta vide svoju budućnost negdje u Europi. Teško ćete naći tvrtku koja ima razvojni odjel, a još teže da u tom odjelu ima barem desetak inženjera. Sve ono što se izvozi daleko je od onoga koliko bi trebalo, a ono malo tvrtki koje su se uspjele probiti na strana tržišta više su iznimka nego pravilo.
