Pričam ti priču...

Živimo u svijetu u kojem je sve moguće u teoriji. Svi pričaju svoju priču i stvar je samo koliko je netko vješt i uvjerljiv da vam tu priču proda. Tko do sada nije shvatio, informacija koju vam netko servira može biti temeljena na nekom znanju ili se pak radi o iskrivljenoj informaciji kojoj je svrha da vam uvali priču. Zašto vam ovo pišem? Zadnje vrijeme se toliko spominju električni pogoni, električne baterije, amonijak, vodik, gdje svatko priča svoju priču. Proizvođači električnih motora i plovila se hvataju ekologije gdje istovremeno neki nude održive sustave optimalnih snaga elektropogona na manjim plovilima s adekvatnom autonomijom, odnosno kapacitetima baterijskih setova. Njima svaka čast jer tu vidim neki smisao. Ovakav smjer razvoja je održiv na današnjem tehnološkom stupnju. Drugim riječima malo plovilo, male istisnine, koje plovi malom brzinom. Ako je vjerovati EU i odluci o razini emisije CO2 po kojoj je plan do 2030. godine njegovu emisiju smanjiti na 60% u odnosu na 1990. godinu, možda je samo pitanje vremena, kada ćemo ako želimo ploviti malo dalje i povećati autonomiju, morati ponovno dignuti jedra.

Što je s onim proizvođačima i brodograditeljima koji odlaze u ekstrem pa na velika i teška plovila instaliraju setove ekstra jakih električnih motora, s velikim baterijskim bankovima, s istovremeno jadnom autonomijom od svega 45 minuta. Naravno sve to je upakirano u zelenu priču jer ipak onaj bager koji kopa litij u nekoj zemlji trećeg svijeta, da bi iskopao rudu za proizvesti tu količinu baterija, ide na ljubav, a ne na naftu. Ovaj paradoks trošenja velike količine fosilnih goriva da bi se proizvela čista obnovljiva energija koju ćemo opet neekonomično koristiti je bez ikakvog smisla. Ljudi, ako mislimo s vremenom prijeći na struju valjalo bi zaboraviti plovila velike istisnine (govorim o brodicama) koja plove velikim brzinama. Električni pogoni i guranje velike mase velikom brzinom su mazanje očiju samima sebi. To jednostavno ne ide. A možda je ova gornja situacija zapravo klasični sindrom Titanika. Znamo da tonemo pa onda uživajmo u svim guštima dok ide. Gas do daske i vjetar u kosi. Ovaj tipično ljudski stav vidljiv je i u očuvanju ribljeg fonda. Ribe nema, a mi i dalje zagađujemo i izlovljavamo. Nikako da konačno poduzmemo nešto konkretno. U našoj lokalnoj priči HABOR ribarima daje kredite za plivarice, a ribe nema ni za postojeću flotu, a kamoli za neke nove brodove. Kada ćemo doći pameti?

Želim vam ugodno čitanje vašeg magazine te vas pozivam da posjetite naš štand na sajmu Nautika koji se ovaj mjesec održava u Zagrebu.