1. Riječ urednika

Poslovna impotencija

Radnik na dizalici mora polagati stručni ispit. Ako nositelj vozačke dozvole ima problema s vidom, da bi ju produžio mora napraviti kompletni liječnički pregled. Ne mora prekontrolirati samo vid nego sve, pa napraviti psihotest. Kao da su oni koji slabije vide psihički nestabilni i opasni za sebe i ostale sudionike u prometu. Prema Zakonu o zaštiti na radu svaki djelatnik mora imati uvjerenje da je osposobljen za zaštitu na radu, za protupožarnu zaštitu, mora imati položenu prvu pomoć, a poslodavac mora biti osposobljen i stupanj više, da bi sve to mogao nadgledati i brinuti se za pravilnu primjenu propisa.

A što je s političarima, onima koji kroje našu sudbinu, donose odluke koje se tiču našega života, poslovanja, a nerijetko i opstanka! Političar naime može biti, a i jest svatko. Može biti polupismen, može biti falsifikator koji je kopirao diplomski rad, može imati granični IQ (ispod 90), ne mora imati ni dana radnoga iskustva, ali ipak može krojiti zakone za bilo koga i za bilo što. Valjda se podrazumijeva da samim time što je dospio tako visoko na partijskoj hijerarhijskoj ljestvici taj netko ima sve u malom prstu i o svemu može suvereno donositi odluke.

Nažalost, u našoj politici vrijedi negativna selekcija. Što se više uvlačiš, više ćeš dogurati i brže se dočepati neke fotelje. I bolje da nisi pametniji od onoga iznad sebe, jer tada postaješ potencijalno opasan. Znanje i sposobnosti su u drugom planu. Zato i jesmo u poslovnom bezdanu jer znanja fali na svim razinama.

Ova vlast je, kao i sve one prije nje, nepripremljena i neodlučna, bez vizije i znanja krenula u vladanje. Ono što je konstanta svih hrvatskih političara i u čemu su najbolji, jest beskonačno žongliranje poviješću i lamentiranje o ustašama i partizanima, lijevima i desnima, crvenima i crnima. Još uvijek smo na prebrojavanju krvnih zrnaca, jer izgleda da u glavama većine političara još uvijek vlada ratno vrijeme u kojem se mase mogu pokrenuti raspirivanjem niskih strasti i parolama bez pokrića. Nismo se ni milimetar odmaknuli od parole Smrt fašizmu sloboda narodu! Kome sve to zapravo treba? Generacije koje su sada u najboljim stvaralačkim godinama i kreativno najplodnije ne zanimaju previše ni lijevi ni desni, ni ustaše ni partizani, ni komunisti ni udbaši. Njih zanima kako poslovati, gdje se zaposliti, kako voditi posao u stabilnom i dobrom okruženju, kako riješiti stambeni problem, kako upisati dijete u vrtić. Povijesno opterećenom baražnom vatrom crveno-crnih bombardiraju nas oni političari koji time prikrivaju svoje neznanje, nedostatak ideja, nerad, svoje partijsko uhljebljenje, jer oni zapravo pojma nemaju što se stvarno oko njih događa. Nitko od njih nema jasan stav kako se rješavaju problemi gospodarstva, i svi oni, čak i unutar iste partije nemaju neki zajednički zdravi stav. Dokaz je to potpune poslovne impotencije većine onih koji bi te probleme trebali riješiti. Zamagljivanje ovoga problema najbolje ilustrira parola kako država ne može biti dobar gospodar. Opet ponavljam tvrdnju koju sam već jednom u nekom od uvodnika napisao. Pitanje je kako ova garnitura može voditi državu u bolju budućnost kad na može riješiti sasvim jednostavan problem koji se zove Imunološki zavod? Budućnost čovječanstva leži u hrani, vodi, informatici i farmaciji. A mi imamo tvrtku s vrhunskim proizvodima, koja u svojim zalihama ima dovoljno sirovine da sebi osigura kratkotrajnu likvidnost, strateški je važna za sigurnost i zdravlje stanovnika ove zemlje, dugoročno zdravstvu Hrvatske može uštedjeti milijune, i donijeti veliki profit svom vlasniku. Samo je pitanje tko će biti vlasnik? Ova trakavica predugo traje, mnogo je toga izgubljeno, strateškog opredjeljenja nema, i što vrijeme više prolazi problem će se teže riješiti. U konačnici ćemo svi mi izgubit jako mnogo, ali zato će novi vlasnik za sitne novce dobiti tvrtku velike vrijednosti i još većega potencijala.

I sada dolazimo do krucijalnoga pitanja. Kako ijedna vlast koja ne može spasiti jednu malu perspektivnu tvrtku može voditi državu? Ako je vladi problem donijeti par pametnih odluka da se stvari brzo i kvalitetno pokrenu s mjesta za tako malu tvrtku, kako očekivati da će ti isti ljudi riješiti sve te strukturne reforme u skoro svim segmentima gospodarstva, gdje treba brzo i odgovorno donijeti mnogo važnih odluka? Svi se slažu da nam trebaju promjene, što prije to bolje, ali izgleda da svi očekuju da se mijenjaju svi osim njih samih. Mijenjaj sve, ali ne diraj moju fotelju!