Svi vi koji još uživate u blagodatima mora, svi vi koji s početkom rujna ne morate u svoje urede i na svoja radna mjesta ili zbog škole ne morate na kraj, znate da je sada na moru najbolje. Gostiju, što domaćih, što stranih je sve manje i sve one prenatrpane uvale sada su samo vaše. I nekako se sve to podrazumijeva, slobodan pristup, slobodno sidrenje, opušten i slobodan boravak na plažama. No hoće li to tako unedogled?
Svi vi koji još uživate u blagodatima mora, svi vi koji s početkom rujna ne morate u svoje urede i na svoja radna mjesta ili zbog škole ne morate na kraj, znate da je sada na moru najbolje. Gostiju, što domaćih, što stranih je sve manje i sve one prenatrpane uvale sada su samo vaše. I nekako se sve to podrazumijeva, slobodan pristup, slobodno sidrenje, opušten i slobodan boravak na plažama. No hoće li to tako unedogled? Sve veći broj zemalja u Mediteranu ima problem komercijalizacije obala, koncesija na plaže i sidrišta. Sve je manje slobodnih područja koja nisu pod nekakvom koncesijom ili zakupom, a sve više privatiziranih i komercijaliziranih zona. Onima koji su to spremni platiti, pogotovo ako će time osgurati svoju privatnost to nije problem, no većini ta situacija realno ne odgovara. Imamo situaciju da cijela Europa i svijet ljeti hrli na Mediteran i da je količina ljudi dosegla svojevrstan maksimum. Nemojmo se zavaravati da je samo kod nas ljeti gužva, svugdje je. Kako sada stvari stoje, ovo je nešto što će potrajati. Ako iz ove priče izuzmemo plaže, koje su također pune, tu su uvale, sidrišta i privezišta. Bilo kroz čarter, bilo kroz vlasničke brodice, sve je više onih koji žele svoj djelić privatnosti, a za svih jednostavno mjesta nema.
Sa ovom situacijom, gdje u obzir treba uzeti i ekološki aspekt prekomjerne eksploatacije i konzumiranja mora potrebno je napraviti zakon o pomorskom dobru, te napraviti izmjene zakona o koncesijama. Iz vlade kažu da neće biti privatizacije obala, te da nikome neće biti ograničeno da pristupi moru sa bilo koje strane. Ne vjeruju svi tome, pogotovo razne otočne i ekološke udruge. Kome ovdje vjerovati to odlučite sami. Osobno mislim da ne treba nikome jer gdje se vrti lova i gdje se radi o nečijim interesima nema mjesta povjerenju. Mišljenja sam da prioritet treba biti održivo gospodarenje morem, obalom, otocima, pa tako i dijelom koji spada u pomorsko dobro. Neka nam cilj bude održivost, odnosno da nakon svake sezone možemo reći, dobro je, nismo ga nepovratno uništili, imamo što ostaviti djeci. Imamo situaciju da se postojeći koncesionari zalažu da zadrže koncesije po najpovoljnijim uvjetima, potencijalni koncesionari da dobiju koncesiju, a mi obični ljudi skloni sumnjičavosti, s razlogom baš i ne vjerujemo više na svaku prvu, pušemo i na hladno. A zašto i ne bi kad se radi o višem cilju, očuvanju i gospodarenju morem, otocima i obalom koji je u konfliktu sa postulatima zarade. Bez obzira bio koncesionar netko domaći ili pak stranac, kakav god mi zakon o pomorskom dobru donijeli, te kakve god izmjene na zakon o koncesijama napravili bez reguliranog i strogog sustava kontrole neće biti sreće. A što ti je život bez sreće i sigurne vale.
Mirno more i ugodno čitanje novog broja Burze Nautike želi vam urednik!
