1. Motorni brodovi

Polupodmornica Agena Marin

Ovaj test bio mi je pomalo zbunjujuće iskustvo. Ne toliko zbog činjenice da sam se osjećao kao da sam na setu snimanja filma Lov na Crveni oktobar, koliko zbog toga što sam osjećao potrebu više govoriti o nečem drugom, što u biti i nije sam predmet testa, a to je činjenica da polupodmornica nije barka kao i svaka druga. Polupodmornica je poslovni projekt koji se može kupiti i koji dokazano radi. U današnje vrijeme pronaći nešto u što se može uložiti novac predstavlja dobitak jednak onom na lutriji!

Koliko god moja želja bila da raspredam o ekonomiji i biznisu, urednik me plaća po napravljenom poslu, a moj posao u ovom slučaju bio je test polupodmornice. Pa zato posvetimo se mi testu, opišimo brod i potražimo i pokudimo mane i pohvalimo njegove vrline i tako potencijalnim kupcima pojednostavnimo odabir.

Prvo što upada u oko je živa crvena boja, što je vrlo smjelo za jedan radni brod. Naime svima nam je poznato da se u proizvodnji brodica, a naročito radnih ne posvećuje neka pretjerana pažnja na nanošenje prvoga sloja gelcoata, pa odsjaj bude valovit. Ima toga i kod razvikanih proizvođača luksuznih plovila, pa sam ovdje to namjeravao prikazati kao potpuno normalnu stvar koja upada u oči zbog boje, no koliko god da sam se trudio nigdje nisam pronašao valić! Ovakvu kvalitetu izrade zaista se ne može pronaći tako lako! Sljedeća stvar koja odmah upada u oči je iznimno fina završna obrada ograde. Ograda je izrađena od vrhunskog nehrđajućeg čelika a varovi su tako obrušeni da cijela ograda izgleda kao da je izlivena iz jednog komada. Pomalo neobično je bilo vidjeti ogradu ove debljine, nemalo predimenzionirane, ali gospodin Peharda vlasnik projekta polupodmornice, mi je vrlo jednostavno objasnio kako deblja ograda ulijeva sigurnost putnicima od kojih mnogi nemaju pretjeranog iskustva s brodovima, pa kad se već tako grčevito drže, da se makar imaju za što držati.

Mostić preko kojega se ukrcava s obale na polupodmornicu je u ovom slučaju bio dovoljno širok i siguran za kretanje. Na kritiku da se ukrcavamo preko boka što zahtijeva veliku duljinu operativne obale, vrlo brzo smo razuvjereni jer nam je rečeno kako se može ukrcati i preko krme, a to istoga trenutka smanjuje potrebnu obalu s 10 metara na kakva 3, a to je nemala ušteda.

Ne polupodmornicu se jednostavno korača, nema potrebe zaskakivati na nju niti s nje, ali i kada bi se skočilo to bi bio skok kao na rivu! Naime znatno je stabilnija od pontona! Pretpostavljam da to može zahvaliti odnosu duljine, širine i velikoga gaza. Sada moramo posebno spomenuti protukliznu površinu. Naime, ovako dobru protukliznu podlogu osobno nisam nikada susreo. Jednostavno na njoj je nemoguće da se čovjek posklizne. To je naročito važno tijekom sezone kada se na polupodmornicu ukrcavaju ljudi u svakakvoj obući i svakakvih sposobnosti. Tada siguran korak zlata vrijedi. No ima to i svoju drugu stranu medalje. Potplati na skiperovim cipelama traju samo jednu sezonu.

Dolaskom na polupodmornicu ona se dijeli na radni i putnički dio. Putnici odmah ulaze u podmorje i zauzimaju jedno od četrnaest sjedišta. Stepenice za ulazak u podvodnu kabinu su strme ali sigurne, tako da se njima mogu komotno kretati i djeca i stariji ljudi. Iako je polupodmornica registrirana za prijevoz dvanaest osoba, ima četrnaest sjedišta, jer ima dva sjedišta u samom pramčanom dijelu koja su rezervirana za radoznale mališane. Osim što se tamo nalaze vrata koja zaista podsjećaju na nepropusnu pregradu podmornice tamo je i pravi pravcati periskop pa se i ostali putnici, a ne samo djeca mogu zabaviti pogledom kroz pravi periskop! Kako se ljeti i u nas temperatura mora sve češće znade podignuti do neugodnih temperatura, more više nije samo po sebi dovoljno za hlađenje, a i riječ je o dvanaest ljudi koji se nalaze u relativno malom prostoru, tako je ugrađen i kvalitetan sustav prisilne ventilacije kabine i klima-uređaj koji boravak u njoj čini znatno ugodnijim. Sva sjedišta su udobna, a pogled zadivljujući. Nažalost, ne znam kako stvari izgledaju noću kad se upale podvodni reflektori ali mogu zamisliti?

Sigurnost putnika je ono čemu je na polupodmornici posvećena najveća pozornost. Sigurnosni zahtjevi stavljeni pred ovo plovilo bili su na rubu mogućega, no gospodin Peharda je s timom vrhunskih stručnjaka, suradnika na ovom projektu sve uspješno zadovoljio i napravio polupodmornicu koja je doslovce nepotopiva. Ne kao Titanik, već jednostavno nepotopiva. Da netko dođe i na neki način probije neprobojno staklo voda bi prodrla u podvodnu kabinu, ali bi glave putnika ostale na suhom, pritom se stabilnost ne bi poremetila.

Paluba je skiperovo carstvo. Na palubi se nalazi potpuno opremljeni komandni most. Osim kola kormila i busole, tamo su instrumenti nadzora motora, jedan ploter i komanda kopče i motora. Važniji prekidači i radioaparat su zaštićeni i zatvoreni u posebnom vodonepropusnom ormariću. Ono što je posebno važno je da je za upravljanje polupodmornicom dovoljna jedna osoba. Skiper može obaviti sve sam, bez ičije pomoći. Time su troškovi znatno manji. Na palubi ima nekoliko spremišta u koja se mogu pospremiti konopi i ostale stvari potrebne za sigurnu plovidbu ili vez. Kad smo opet na palubi ne smijemo zaboraviti spomenuti bitve koje su savršeno postavljene daleko od putnika, a skiperu nadohvat ruke. Iako testirani primjerak nije imao tendicu za skipera, na drugim smo polupodmornicama vidjeli da je to moguće ugraditi i tako skipera zaštititi od vreline ljetnoga sunca. Budući da sam poprilično nenaklonjen suncu i vrelini ljeta, nedostatak zaštite skipera doživljavam poprilično osobno!

U plovidbi polupodmornica se čini moćnom, naročito kada zaplovi prema gledatelju. Vrlo stabilna, a opet nevjerojatno okretna što pretpostavljam može zahvaliti propeleru u sapnici koja služi za usmjeravanje polupodmornice. Putnici niti ne osjećaju da se kreću. Kakva bi bila na nemirnom moru? To je pitanje koje mi je prostrujilo kroz glavu, ali onda sam osvijestio u sebi spoznaju da polupodmornica spada u onaj red plovila koji ne smije ugrožavati svoje putnike i koja će za lošega vremena ostati na vezu, iako sam siguran da bi se njene performanse i po takvom vremenu pokazale iznimnima. Motor radi, ali zahvaljujući činjenici da je riječ o relativno velikom brodu jedva ga se čuje. Kad smo već kod motora recimo i to da je polupodmornica jedno od rijetkih plovila za koje sam se odmah složio s odabirom motora. Yanmarovih odabranih 50 konjskih snaga sasvim je dovoljno za sve izazove koji se mogu staviti pred ovu polupodmornicu. To je i više no dovoljno za 1,5 do 2 čvora koliko ide tijekom razgledavanja i za 7 čvorova koliko bi joj bila maksimalna brzina.

Polupodmornica nije barka koju će si netko kupiti da bi njome plovio, da bi njome išao na ribe ili ljetna krstarenja. To je čistokrvni radni brod. Ali takav radni brod da ga se samo poželjeti može.