1. Riječ urednika

Perspektiva hrvatskog sajmovanja

Prvi u nizu hrvatskih nautičkih sajmova je za nama i izlagači tj. oni koji su se odvažili izaći i izlagati pomalo zbrajaju rezultate. A oni i nisu bogzna kakvi i nema mjesta pretjeranom zadovoljstvu. Ovogodišnji zagrebački sajam zapravo je do kraja ogolio hrvatsku recesijsku zbilju, posebno u nautičkom sektoru. Prvo je otkazan Zagreb auto show i to jednostavno zato jer se nije prijavio dovoljan broj izlagača.

Nautički sajam je ipak održan na mnogo manjoj površini s mnogo manje izlagača, s daleko manje brodova nego primjerice prošle godine, a i broj posjetitelja, bolje rečeno šetača također je manji, iako je, zbog manjeg prostora izgledalo da je u nekim danima bila poprilična gužva. Međutim broj posjetitelja ionako nije bitan za rezultate prodaje.

Oduvijek je zagrebački nautički sajam bio pokazatelj stanja na nautičkom tržištu, na njemu se prodavalo najviše brodova, opreme, ili ugovaralo novih plovila. Ovoga puta navale na nova plovila sigurno nije bilo. Većina domaćih proizvođača koji još funkcioniraju pojavili su se na sajmu, ali su izostali zastupnici sa stranim plovilima. Njih je bilo znatno manje, jer plovilo treba uvesti, platiti na njega sva davanja, i tek onda tražiti kupca. A to u ovim recesijskim vremenima i s našim trošarinama i porezom, priznat ćete, baš i nije lako. A zagrebački je sajam tek prvi u nizu. Tu su još splitska dva sajma, Šibenik, Biograd, Rijeka, Umag, a velike ambicije ima i Pula. I sve to na obali gdje su neki sajmovi na međusobnoj udaljenosti manjoj od sto kilometara. Čak i da nismo u situaciji u kojoj jesmo, i da je ovo 2008. godina kada je za ovu djelatnost samo nebo bilo granica, ovoliki broj sajmova je previše. Ako ne zbog drugoga, a ono zbog izlagača koji bi po tome mogli skoro trećinu godine provesti na sajmovima. Uz to neki od sajmova traju i neprimjereno dugo, s relativno malim brojem posjetitelja. Čak i s posebnim bonusima i besplatnim prostorom za domaće izlagače, kao što to primjerice nudi splitski Croatia boat show, troškovi takvog sajmovanja u današnjoj situaciji za većinu domaćih proizvođača još su uvijek preveliki. Jer plovilo treba transportirati do sajma, a treba ga i vratiti. Tu su onda i smještaj za ljude koje se šalje na sajam, pa dnevnice, uređenje štanda... I koliko god se ta cifra činila malom, ona je za domaću malu brodogradnju, ali i za zastupnike stranih tvrtki, u ovoj situaciji prevelika. A sve to bi trebalo ponoviti 4 ili 5 puta tijekom godine, jer toliko ima nautičkih sajmova, i to u jednoj siromašnoj zemlji od jedva 4,5 milijuna stanovnika od kojih vrlo mali broj ima želju, točnije mogućnost kupiti plovilo, jer i oni koji to žele uglavnom ga nemaju gdje privezati, jer smo i s marinama i lučicama kao i sa svom ostalom infrastrukturom već zakasnili. Postoje brojne lokacije i projekti za marine i druge vrste privezišta, gdje procedura od ideje do realizacije traje godinama. Loši i neprimjereni zakoni i procedure, lokalni šerifi i njima nadređeni stranački ili na drugi način umreženi političari u većini slučajeva realizaciju pojedinih projekata čine nemogućom misijom. Malo se tko još sjeća ne tako davno usvojene Strategije razvoja nautičkog sektora. Izgleda da su to planovi i pravci razvoja za neke generacije u dalekoj budućnosti. Nama ostaje da se snalazimo kako god znamo i umijemo. I što je najgore, kao i u mnogim drugim proizvodnim djelatnostima gdje se više ništa ne isplati proizvoditi, i nautički je sektor došao u svojevrsnu pat poziciju iz koje se izlaz niti ne nazire. Kako Hrvatsku u 2010. godini čeka daljnji pad, izgleda da se mali proizvođači plovila, koji se mogu pohvaliti da su preživjeli 2009. godinu, na kraju ove, 2010. godine neće imati čime pohvaliti. Naime, neće ih biti...