Otvara se nova ozonska rupa!
Iako se u zadnje vrijeme priča kako je uslijed prisilnoga mirovanja skoro pola svjetskoga stanovništva i gotovo potpunog prestanka proizvodnje Zemlja počela proživljavati čudesni ekološki oporavak, nad Artktikom se počela stvarati najveća ozonska rupa zabilježena unazad 25 godina
Industrija je stala. Mlečani šalju nikad viđene snimke čistih kanala kojima plivaju ribe, Indijci javljaju os čistom Gangesu, što nije viđeno valjda od vremena kad je sam Buda koračao tim krajevima, Kinezi u Pekingu udišu čisti zrak… U svom tom zlu ekonomskoga kraha mnogi od nas tješili smo se činjenicom da je ovaj predah Zemlji dobro došao kako bi se makar malo oporavila od našega, nimalo blagotvornoga utjecaja na nju. I dok za jedan dio stvari ova situacija zaista jest donijela neke pozitivne rezultate neke stare boljke su ostale, i dalje prijete svom žestinom.
Znanstvenici iz DLR-a, (Deutsches Zentrum für Luft- und Raumfahrt e.V) njemačkog centra za istraživanje atmosfere, nedavno su zabilježili neobično veliki pad u razinama ozona iznad Arktika. Mjereći posebnim instrumentima kojima je opremljen satelit Copernicus Sentinel-5P Europske svemirske agencije, znanstvenici su od 14. ožujka zabilježili iznimno veliki pad u udjelu ozona, što je u među njima probudilo dosta bojazni.
Njihova mjerenja pokazala su da nova ozonska rupa ima površinu od milijun četvornih kilometara, što je najviše od 1995. godine otkad se nadgleda stanje ozonskoga omotača iznad Arktika.
Neku malu utjehu može nam predstavljati činjenica da je ova ozonska rupa znatno manja od one antarktičke koja ima površinu od dvadesetak milijuna četvornih kilometara, kao i to da znanstvenici iz DLR-a pretpostavljaju kako je razvoju ove ozonske rupe pridonijelo trenutno meteorološko stanje izazvano neuobičajeno s jakim vjetrovima koji zadržavaju hladni zrak u vrtlogu iznad arktičkoga kruga. Matematički modeli predviđaju da bi se situacija morala promijeniti već sredinom travnja i da bi se hladni zrak trebao razići i tako omogućiti krpanje ove rupe.
Iako ovo jesu utješne vijesti, ostaje i dalje pitanje što je izazvalo takvo stanjenje ozonskoga sloja, tako da će i dalje trebati pozorno pratiti situaciju, ali sada iznad oba pola.
Čemu služi ozonski omotač?
Priča o ozonskom omotaču nekome se može činiti kao ekološka stara fora, bauk s kojim je svijet prvi put suočen pred četrdesetak godina kad je južna polutka ostala bez jednog dobrog dijela ovoga zaštitnoga omotača, međutim to baš i nije tako.
Njegova uloga je od presudne važnosti za život na Zemlji jer on sve nas koji koračamo kopnenim krajevima štiti od štetnog ultraljubičastog spektra svjetlosti, čuvenih i zlokobnih UV zraka.
Otkriće prve ozonske rupe
Ekološki osvješteniji, ali i oni stariji čitatelji sjetit će se da se o ozonskim rupama počelo pričati tijekom 1980-ih kad je na Antarktici primijećeno neuobičajeno snažno zračenje iz ultraljubičastog spektra, što je navelo na zaključak da u tom području više nema dovoljno ozona koji bi štitio površinu. Kemičari su vrlo brzo detektirali da je najveći uzročnik ovoga fenomena upotreba klorofluorougljika, plina koji nam je poznatiji kao freon. U to smo vrijeme ovaj plin koristili u svemu i svačemu, od sustava za gašenje požara, preko frižidera, klima, dezodoranasa… Svjetski vođe sastali su se u Montrealu i donijeli Montrealski protokol kojim se od 1987. godine sve zemlje potpisnice obvezuju prestati koristiti freon i od tada je problem s ozonskim omotačem stavljen pod kakvu-takvu kontrolu.
Unazad četrdesetak godina istraživanja znanstvenici su mnogo toga naučili o ozonskim rupama. Saznali smo tako da njihova površina nije stalna i da se mijenja tijekom godine, i da je najveća na kraju antarktičke zime. Tada sunce počinje emitirati više svjetlosti, dakle i ultraljubičastog zračenja, a sunčeva toplina pokreće kretanje zračnih masa. Svi ovi čimbenici zajedno pokreću veliku masu freona koji se još uvijek, i nakon 40 godina nalazi u atmosferi, koji onda dospijeva u više slojeve atmosfere i uništava ozon.
Sada su slični procesi zabilježeni i u atmosferi iznad Arktika, koji je dosad bio pošteđen od ovakvih scenarija zahvaljujući višim prosječnim temperaturama od onih koje se susreću na Antarktici. Ali problem bi se mogao kriti i u fantomskom povećanju emisija freona od nevjerojatnih 25% koje je zabilježeno unazad 7 godina i koje ukazuje na to da se netko ne pridržava dogovora iz 1987. godine.
