1. Riječ urednika

Optimizam bez pokrića

Oni koji nas vode izabrani su na demokratskim principima, izborima i voljom naroda, ili barem dijela onih koji su glasovali. Prije izbora kleli su se kako su upravo oni jedini koji znaju kako će nas izvesti iz globalne krize i ponora u koji polako, ali sigurno padamo. Njihovo znanje i način rješavanja problema pritom su bili neupitni. Međutim, kako vrijeme prolazi, sve više se pokazuje kako ta cijela priča nema pokrića, kako je sve to bila samo jedna obmana. Obećavan je procvat i bolji život svim građanima, nagli rast investicija i ukupne industrije, stotine novih radnih mjesta, rast proizvodnje, milijuni eura iz Europe koji čekaju na granici i koje samo treba pokupiti?

A rezultat nakon skoro tri godine? Građanima je sve gore i teže spajati kraj s krajem, nezaposlenost je u rastućem trendu, industrijska proizvodnja je na najnižim granama dosad, s kontinuirano silaznim trendom, od investicija nema ni i, rasprodajemo i ono malo ?obiteljskog srebra?, nakon što su građani rasprodali svoje obiteljsko zlato instant otkupljivačima. Proizvodnja pada već ni ne znamo koji kvartal zaredom, pada i potrošnja, štednja građanstva u bankama je sve veća, ukupna gospodarska aktivnost se urušava, a punjenje državnog proračuna sve je slabije. A ministar financija uporno ožimlje suhu krpu, pokušavajući iscijediti nešto čega tamo već odavno nema. Cijelo vrijeme priča o poreznim rasterećenjima, a zapravo nas svakodnevno bombardira novim nametima na različite proizvode, struju, duhan, hranu? i uvijek pod izlikom direktive i usklađivanja s europskim normama. Prijetnja katastrofom i porezima na sve nekretnine i pokretnine stvara sve veći strah i nesigurnost, a rezultat je povećana štednja građanstva. Poruka je: ?Čuvaj što imaš, ne troši, ne investiraj, primiri se do nekih boljih vremena.? Istovremeno, u državnom aparatu se razbacuju našim novcem, troše ga nemilice, ali uvijek pod krinkom općedruštvenih potreba. Bezbroj izmišljenih radnih mjesta služi samo udomljavanju podobnih i zaslužnih koji još uvijek nemilice rasipaju novac koji je sve teže iscijediti od siromašnog naroda i proizvodnje pred kolapsom. U suštini, u svoj toj nadgradnji vlada jedan opći nered gdje samo povlašteni piju, a ovi ostali plaćaju. Državne službe su trome, neorganizirane, zarobljene u raljama socijalističke ostavštine, praktično nedodirljive, uz brojne agencije koje ni vlast dugo vremena nije mogla pobrojiti, a koje se ponašaju kao pijani milijarderi trpajući naš novac u svoje džepove. Iskren je bio novi gradonačelnik Splita izjavom da osamdeset posto ljudi u gradskoj upravi ne radi dobro, ali im on ne može ništa. I nije to samo u Splitu. Posvuda je takav nered. Od najviših struktura vlasti pa do najmanjih općina i lokalnih nedodirljivih šerifa kojima nitko ne može stati na kraj. Sada je pod povećalom nabava automobila koje takvi šerifi kupuju, kao da žive u zemlji dembeliji. Ali tko imalo poznaje sustav funkcioniranja vlasti, zna da ima bezbroj načina na koji se može izvući novac poreznih obveznika u privatne džepove, raznoraznim štetnim ugovorima, namještanjem poslova, preprodajom i prenamjenom zemljišta, nepoštivanjem dogovorenih rokova i različitim makinacijama kojima je samo mašta granica. Interesantno bi bilo, a što je vrlo lako provedljivo, kad bismo stvarno bili pravna država, usporediti imovine većine političara, i onih lijevih i onih desnih, prije ulaska u politiku, s ovom sada kad su se uključili u grabež. I onda to usporediti s prihodima. A priče o tome da je teško otkriti trag novca samo su priče za malu djecu. Novac, ma kako ga skrivali i koliko ga premještali i prepisivali imovinu i na najbližu rodbinu, nije problem pratiti, samo ako ima političke volje. Mnogi koji su to pokušali brzo su bili maknuti s pozicije na kojoj su to mogli obavljati. Indikativna je priča o bojenju tunela. Ma koji vještaci?! Dovoljno je da u bilo kojoj trgovini boja pitate trgovca za pultom koliko košta kilogram te i te boje, pomnožite s kvadraturom i pribrojite rad. A o tom bojenju genijalni sudski vještaci nas zabavljaju pričama koje su izvan zdrave pameti.
I dok se takav nered ne počne sređivati, i to od vrha pa do najmanje općine, dok se ne počnu pratiti tokovi novca poreznih obveznika i njegovo trošenje, dok svatko, a naročito državne službe, ne bude plaćen prema stvarnoj odgovornosti i radu, dok se ne bude nagrađivalo znanje i rad, a ne podobnost i pripadnost, dotle u ovoj Lijepoj Našoj nećemo vidjeti svjetlo na kraju tunela, ma koliko nas ministri uvjeravali u suprotno.