Najvažnija je forma

BN 157
| 10.2.2015 | Piše:
Marko Cvitanić


Nažalost forma je jedan od najvećih uzroka zbog kojega smo tu gdje jesmo. Forma postaje važnija od sadržaja. Za birokrate ona je važna jer o sadržaju ionako pojma nemaju. Sve mora biti regulirano zakonom i pod kontrolom države, a to znači birokracije. Za tu beskonačnu birokratizaciju prečesto se koristi mantra kako se radi o usklađivanju s europskim pravnim stečevinama, ma što god ta floskula značila.

Ponekad je to zaštita radnika, ljudskih prava, manjina i tko zna čega sve ne. Tako sada primjerice imamo Zakon o radu koji je navodno usklađen s normama EU, da bismo s tim novim, usklađenim zakonom bili slabiji no ikad i po zaposlenosti, i po mobilnosti i obrazovanju radne snage, a troškove da i ne spominjemo! Stalno se pozivamo na Europu, ali naše je radno zakonodavstvo 25 puta rigidnije od europskog, a sindikalno neprihvaćanje zakona tržišne ekonomije i pokušaj cementiranja postojećega stanja rezultiralo je državnom regulativom koja je Zakon o radu pretvorila u još jednu neprobavljivu mješavinu slova na papiru. Vlada je donijela 15 novih propisa o radu od kojih niti jedan nije napravio značajnije promjene koje bi pojednostavile zapošljavanje i aktivirale tržište rada. Ovaj najnoviji čak je sve to i dodatno zakomplicirao. No to je još jedan primjer kao birokracija shvaća život i poslovanje.

U praksi imamo formalno i normativno jedno uređenje, no život se u stvarnosti odvija po nekim drugim pravilima. Poduzetništvo traži slobodu, prostor za kreativnost, i ne može funkcionirati ako je baš svaka životna situacija normirana i zadana pravnim okvirima. A birokracija ne može podnijeti slobodu jer sloboda znači manjak kontrole, propisa, kazni i svih onih stvari zbog kojih birokracija uopće postoji. Nažalost oni koji postavljaju takve okvire i normiraju stvari, često pojma nemaju o stvarnim životnim i poslovnim procesima.

Jedino što je stalno i stabilno u ovoj državi to su promjene zakona. Neki su od toga napravili dobar biznis. Naime najbolje u toj cijeloj priči prolaze različite tvrtke, agencije, ekonomski i pravni stručnjaci koji tiskaju i prodaju knjige i CD priručnike s tumačenjima onoga što je zakonodavac htio reći. I usput na tome jako dobro zarađuju. Ponekad za zakon od 30 stranica treba priručnik ili dva ispisan na barem 150 stranica kojim se pojašnjava što je zakonodavac htio reći. A svi oni jadnici koji prisustvuju takvim seminarima i skupovima nažalost prečesto i od takvih stručnjaka čuju mišljenja kako to o čemu pričaju baš i nema puno veze sa stvarnošću, i da to zapravo nikom ne donosi korist već samo komplicira život i poslovanje, a u konačnici i povećava troškove poslovanja. Osim toga mnogi od propisa i zakona su jednostavno neprovedivi. Ali napisani jesu, izglasani također i po njima se trebate ravnati. Jer iza svakog od njih stoji debela financijska batina. Pa tko voli nek izvoli.

Još u vrijeme kad se počelo s informatizacijom, cilj i zadatak bio je da računala svima olakšaju poslovanje, da se ubrzaju procesi, i na kraju da se birokratski aparat koji sve to opslužuje, smanji na prihvatljivu mjeru. Posebno se to odnosi na različite evidencije u računovodstvima tvrtki. Međutim u našem slučaju, što se državne službe, čitaj birokracija, više informatizira to procesi postaju složeniji, tako da sada za opsluživanje sustava treba sve više ljudi, na svim razinama. I za posao na kojem ste prije trebali dva djelatnika sada trebaju tri. Ona prva dvojica će i dalje raditi isti posao kao i prije, jer on se nije smanjio, dapače sve ga je više, dok će onaj novi, treći više od osam sati dnevno proučavati zakone, izmjene, tumačenja, pravila, obrasce... Zato ni inspektorima nije lako, često ni njima nije jasno što i kako treba provoditi, kako tumačiti koji zakon. Na kraju se nitko  stalno ne može držati svih propisa i pravila. I to ne zato što to ne želi, već zato što se stvari mijenjaju tako brzo da ih je nemoguće pratiti. I baš u toj neusklađenosti života i propisa stvara se prostor za različita tumačenja, korupciju, reket, a na kraju i dodatne nepotrebne troškove. Čini se da oni koji pišu zakone nikad nisu napravili analizu onoga što se s time dobiva, kome takav zakon treba i koliki su troškovi njegove provedbe. Čuju se samo paušalne ocjene ili politička nadmudrivanja i trgovina. Nikada iza nijednog zakona nisam vidio brojke. A to obeshrabruje i odbija sve nas koji živimo i poslujemo po tim pravilima. Glupo je onda uopće postaviti pitanje zašto nema investicija, stranih ulagača, svježeg kapitala i novih velikih poslova.

...