MEOSAR za brže lociranje unesrećenih
BN 180Instalacijom transpondera na srednjeorbitne MEOSAR satelite (MEOSAR, Mediu-Altitude Earth Search and Rescue System) na ruske Glonass, europske Galileo, te američke GPS satelite omogućena je sedam puta bolja pokrivenost signalom u odnosnu na niskoorbitne satelite
Nakon više od 30 godina koliko Cospas-Sarsat sustav satelitskoga određivanja pozicije unesrećenih besprijekorno radi došlo je do ozbiljne nadogradnje sustava. Problem koji je imao Cospas-Sarsat sustav je da je doslovno trenutno primio signal aktiviranog lokatora, ali mu je trebalo neko vrijeme za lociranje kad lokatori nisu bili opremljeni s vlastitim GPS prijamnikom. U praksi ponekad su trebali sati kako bi niskoorbitni sateliti (LEO) odredili točnu poziciju lokatora i proslijedili je zemaljskim stanicama za traganje i spašavanje. Čak i s određenom pozicijom greška je bila poprilična. Znala je iznositi i do pola milje!
Iako se danas gotovo svi lokatori proizvode s ugrađenim GPS prijamnikom, neki od prijašnjih modela koji su još uvijek u uporabi, nemaju mogućnost određivanje pozicije pomoću GPS-a. Instalacijom transpondera na srednjeorbitne MEOSAR satelite (MEOSAR, Mediu-Altitude Earth Search and Rescue System) na ruske Glonass, europske Galileo, te američke GPS satelite omogućena je sedam puta bolja pokrivenost signalom u odnosnu na niskoorbitne satelite. Prijam signala i pozicioniranje lokatora je kod MEOSAR-a svedena na tek nekoliko minuta. Primjer koji zorno prikazuje efikasnost uvođenja MEOSAR-a je slučaj planinara na Novom Zelandu. Planinar je hodajući u planini slomio nogu, nakon čega je aktivirao svoj PLB osobni lokator. MEOSAR sateliti su signal dobili i locirali unesrećenog za samo četiri minute, dok je Cospas-Sarsatu za isto trebalo 50 minuta. Sva 72 niskoorbitna MEO satelita, za razliku od trenutnih 12 Cospas-Sarsat satelita u sljedećih pet godina bit će u operativnoj uporabi.
