1. Mala brodogradnja

Materijali: Svemirska tehnologija?

Na nove materijale i tehnike, bar u maloj brodogradnji, uvijek se gleda ili previše liberalno ili pak previše konzervativno. Ovi prvi na sve gledaju s pretjeranim optimizmom, i rado prihvaćaju te nove materijale iako se oni prije toga, ne samo da se nisu dokazali u praksi, nego se vrlo često nisu ni istestirali kako treba Kompozitni materijali danas su se nametnuli kao najbolje moguće rješenje skoro za sve probleme. Ipak ako ih promatramo kroz brodogradnju onda je riječ o medalji koja ima dvije strane, i teško je s punom sigurnošću reći što to u konačnici donosi krajnjem korisniku. Kročili smo u doba u kojem se u brodogradnji svako malo javlja o novom plovilu, napravljenom od nekog novog, egzotičnog materijala koji je još u eksperimentalnoj fazi ispitivanja, a svakom normalnom laiku na prvi pogled čini se da je riječ o klasičnoj stakloplastici.
Ne treba biti Broj Jedan iz Alana Forda da bi se sjećao prvih stakloplastičnih, točnije kompozitnih barki koje su se našle u lučicama ističući se među drvenim barkama. A čak i oni mlađi, pod uvjetom da su upućeni u malu brodogradnju, sjetit će se brojnih materijala i tehnika i tehnologija izrade barki koji su dolazili i odlazili poput zvijezde padalice; bljesak i nestanak. Ipak, neki od njih su nastavili sjati i ukorijenili se u maloj brodogradnji. Na osnovu toga možemo se usuditi pretpostaviti smjer u kojem će se mala brodogradnja dalje razvijati, ali i možda još važnije, koji će to utjecaj imati na krajnjega korisnika.
Na nove materijale i tehnike, bar u maloj brodogradnji, uvijek se gleda ili previše liberalno ili pak previše konzervativno. Ovi prvi na sve gledaju s pretjeranim optimizmom, i rado prihvaćaju te nove materijale iako se oni prije toga, ne samo da se nisu dokazali u praksi, nego se vrlo često nisu ni istestirali kako treba. Budući da oni tako često riskiraju ponekad i profitiraju, ali mnogo puta dosad to im se kockanje nije isplatilo, dapače, neki su zbog toga morali spašavati živu glavu. Njihovi antipodi, konzervativci tek su nedavno prihvatili čistu stakloplastiku, i sada postavljaju pitanje čemu mijenjati nešto što se već pedesetak godina stalno i iznova pokazuje dobrim? Jednim dijelom imaju pravo, ali moramo biti svjesni činjenice da smo ih slušali ranije, da bismo još uvijek svi plovili na drvenim barkama, jer ti isti konzervativci kroz povijest su bili i protiv čelika, i protiv pare i protiv plastike...
Srećom postoje i "budisti", ljudi koji su svjesni da istina leži negdje između. To su mudri ljudi koji su bogu zahvalni i na liberalima koji na svojoj koži iskušavaju novotarije i na konzervativcima koji ukazuju na probleme, jer na kraju njima omogućuju da stvore realni sud i na kraju prihvate ili odbace taj novi materijal. Oni se uglavnom vode opreznom znatiželjom i kod svake novotarije postavljaju pitanja: ima li uopće neke realne potrebe riskirati s novim, neiskušanim materijalima, može li korist od toga biti veća od rizika koji se poduzima, opravdava li potencijalna dobit višu cijenu? 
Pri kupnji nove barke kupac bi morao obratiti pažnju na nekoliko stvari. Prva je da se nove sintetske smole, sintetske tkanine koje služe kao armaturna pojačanja danas na tržište izbacuju nevjerojatnom brzinom. Druga stvar su uporni pokušaji da se trup napravi u sendviču. Specijalizirani sajmovi prepuni su novih materijala, raznih pjena, novih načina laminacije, kemijskih aditiva... Svaka tvrtka nudi nešto svoje, potpuno drugačije od svega dostupnoga na tržištu. Svi pokušavaju napraviti što lakši, a pritom što jači laminat. I tako onda između dva sloja obično stakloplastike stavljaju neku ispunu koja bi trebala dati snagu tom elementu koji se izrađuje. U početku se stavljalo lagano drvo, najčešće baza, a onda su prirodnu balzu zamijenili umjetni materijali. Najpoznatiji od njih je coremat. Rezultat je zanimljiv. Brodica napravljena s novim materijalom pokazala se zadovoljavajuće čvrsta i dobro podnosi naprezanja koja se javljaju u plovidbi, budući da je materijal lakši, lakša je i barka, a to pak znači i da ju može pokretati slabiji motor, a to pak znači i da je potrošnja goriva puno manja. No ima to i svojih loših stvari. Takva je brodica puno osjetljivija na neželjene, a opet tako česte sudare s naplavinama i kontakte s drugim brodicama. Problem je i na nemirnom moru kad se u većini slučajeva bolje ponaša teža barka. Zanimljivo je da usprkos činjenici da se ovaj način rada s laminacijom materijalu sendviču pokazao vrlo podložan delaminaciji. Jednostavnijim rječnikom rečeno, sredina koja bi trebala dati čvrstoću se odlijepi od vanjskih zaštitnih slojeva. Po nekim izvorima čak 50% laminata uopće nije zalijepljeno, čak ni na novom brodu, a kasnija eksploatacija samo dovodi do daljnjega odljepljivanja i sve slabijega broda, i to na trupu, onom dijelu koji nas štiti od mora! Prisustvovao sam jednoj prezentaciji u kojoj su proizvođači sirovine prikaziali pravilan način spajanja ove vrste ispune sa slojevima stakloplastike i postigli čvrsti spoj na oko 70% površine. Kad im je postavljeno pitanje misle li da su postigli dobar rezultat, oni su rekli da oni nisu dovoljno stručni u valjanju plastike i da će to brodograditelji kojima su to predstavljali napraviti bolje!? Konačni sud ostavljen je tržištu i kupcima. Rezultat je još uvijek neriješen. Ima onih koji kupuju lagane barke sa suvremenim materijalima kako bi štedjeli, pa s njima plove samo po bonaci, i oni koji žele ploviti po svakom moru i uvijek biti sigurni u brod, koji se drže isprobanih rješenja.
Nakon toga javile su se saćaste ispune, prvo od papira, a kad je more u kratkom vremenu rastopilo papir i uništilo laminirani panel, onda se priskočilo zamjeni papira aluminijem. Budući da je zapravo bila riječ o vrlo tankom sloju aluminija, poput alufolije, more je i tu odradilo svoje pretvorivši korozijom alufoliju u prašinu. Nakon toga posegnuli su za plastičnom strukturom, i tu se zasad more pokazalo zaista neagresivnim, ali nitko od proizvođača ne zna odgovoriti na pitanje kakve su fizikalne karakteristike materijala koji prodaju, a brodograditelj ne može dati mjerenjima potkrijepljen odgovor kako se tako laminirani sendvič ponaša u dinamičkoj strukturi kao što je jedan trup broda.
Cjelokupna industrija, pa tako i mala brodogradnja, zadnjih dvadesetak godina živi i radi pod nevjerojatnim pritiskom. Javni imperativ je postao plasman novih proizvoda, novih tehnologija, novoga dizajna... nije bitno je li to dobro ili nije, čak niti ima li uopće kakve racionalne potrebe za novim, bitno je samo da je nešto novo. Svi oni koji ne reagiraju pravovremeno vrlo brzo ispadaju iz tržišne igre, stoga moramo imati razumijevanja i za njih. Sama glad za novostima prisilila je male brodograditelje da prigrle novosti iz kemijske industrije, odnosno iz industrije sirovina i implementiraju ih u svoje proizvode bez ikakvoga temeljitoga testiranja. Za jedno normalno istraživanje, razvoj i usavršavanje proizvoda, u prosjeku treba od tri do pet godina, a tržište i žestoka konkurencija ne dozvoljavaju im luksuz tolikoga vremena. Drugi problem su i ogromni troškovi s neizvjesnim ishodom, jer moramo biti svjesni da kad bi se svaki materijal tako testirao, mnogi od njih koji se danas nude u redovitoj prodaji, ne bi nikad završili na tržištu. Takvo neisplativo ulaganje ne bi mogao izdržati skoro pa nitko od malih brodograditelja. Oboružani ovom izlikom mali su brodograditelji prigrlili novotarije, a kupce pretvorili u pokusne kuniće. Mnogi su prošli lišo, ali svi znamo za otpadanja kormila, kobilica, pucanja jarbola, pa čak i puknute trupove. No to su samo ekstremni slučajevi, koliko ima samo pojave osmoze na novim plovilima, koliko je trupova i paluba napuklo nakon samo jedne plovidbe po neveri... Sve se to događa uglavnom zato jer nitko od proizvođača prije puštanja u prodaju nije proživio realne situacije na moru s tim plovilom. Pomaci se događaju tek nakon učestalih poziva nezadovoljnih kupaca. 
No moramo sada priznati da je i pred tridesetak godina bilo isto. Naime tada se za sendvič laminaciju rabila balza, a balza je drvo, a drvo se lako i rado napije vodom, i to velikim količinama vode čim mu se za to pruži prilika, odnosno i najmanja rupica. Naravno, drvo koje se puni vodom povećava svoj volumen, a povećanje volumena u zatvorenom prostoru rezultira... uglavnom da skratim, barke su pucale k'o kokice! Sljedeći korak bio je zamjena balze poliuretanskom pjenom. Marketinški su stručnjaci govorili kao pjena neće napraviti što i balza, da neće upiti vodu, da je riječ o zatvorenoj strukturi... uglavnom svašta dobra. A onda se nakon par godina eksploatacije takvih plovila pokazalo da proizvođači baš i nisu bili u pravu. Voda može ući, a kad dođe u kontakt s poliuretanom dolazi do naglog pada fizikalnih svojstava trupa. Pjena se rastopi i pretvori u neku bezličnu masu, ili pak u prašinu, a vanjski slojevi stakloplastike ostaju bez potpore i brod puca.
Najveći problem leži u beskrupuloznosti s jedne i naivnosti i beskrupuloznosti s druge i opet naivnosti s treće strane. Proizvođači sirovina beskrupulozno nude svoje proizvode ističući samo one dobre i prešućujući loše strane proizvoda, brodograditelji to prihvaćaju i ne propituju, jer jednim dijelom vjeruju proizvođačima, ali ih baš i nije nešto pretjerano briga jer to im smanjuje troškove, a kupac na kraju vjeruje i jednom i drugom da ima barku napravljenu od materijala svemirske tehnologije, a zapravo i jednom i drugom besplatno testira proizvod. Na kraju svi vjeruju u kvalitetu, ali nitko osim samoga nautičara koji plovi, nije u praksi iskušao da je to doista dobro. Pritom se brodograditelj poziva na iskustva nautičara, iako ne može sa sigurnošću reći da itko od njih uopće plovi.
Ima još jedna zanimljiva pojava a zove se delaminacija. Pomalo čudi da je broj plovila koja pate od delaminacije ili nekog drugog problema s plastikom danas veći nego što je to bilo u razdoblju od 1960-ih do 1980-ih, čak i ako bismo govorili o postocima. Razlog za to je vrlo jednostavan, i pomalo nevjerojatan. Po svemu sudeći danas se koristi manje kvalitetna sirovina no što je to bio slučaj u početku, a zašto je to tako odgovor leži u svetom profitu. Danas se u maloj brodogradnji troše na tone i tone smole. Ako trup radite u sendviču, s nekom ispunom i kupite li samo par posto jeftiniju smolu napravili ste veliku uštedu, a ako svi kupuju takvu smolu, onda će i nautičar uskoro morati kupiti novi brod, jer taj bi se uskoro mogao oštetiti. 
Ako ste i vi nesretnik koji je kupio takav brod onda jednostavno nemate sreće, jer vaš se problem neće riješiti jednostavnim odlaskom s računom na blagajnu tražeći povrat novca. Prije toga dobrano ćete se istrošiti za odvjetnike i sudske troškove i vještake. I to u zemlji hrvatskoj poznatoj po brzom i učinkovitom sudstvu... uglavnom možda praunuci nešto dobiju, naravno ako stvar ne zapadne u zastaru. No da ne bi netko krivo shvatio ovo o čemu pišemo, moramo sada reći da neće svaki brod rađen u sendvič tehnici nužno biti loš, ali problem je što ta mogućnost postoji, i što nije zanemariva. 
Od samih početaka pa sve do danas onaj prvi, najprimitivniji način izrade barki klasičnom nizanjem slojeva tkanja i smole pokazao se najčvršćim i najpouzdanijim. Istina je da je i skuplji i da su te barke znatno teže od onih koje imaju sendvič laminirane trupove, bez obzira na njihovu ispunu, ali na kraju je jednostavno bolji. Postoji neka priča da su novi materijali i tehnologije same po sebi bolje od starih jednostavno zato jer su nove, no pitanje je, je li to baš tako? S jedne strane napredak mora postojati, ali s druge stoji uhodana i kroz vrijeme testirana praksa. I onda se pomalo nalazimo u čudu; treba li pri kupnji tražiti staro ili pak pristajati i na novo? Odgovor na to morate pronaći u načinu na koji plovite. Natječete li se, definitivno preporučam eksperiment, mijenjate li barku svake godine, također možete eksperimentirati, ali ako želite kupiti barku za obiteljsko uživanje u dugim krstarenjima bez stresa i pritom sanjate kako ćete ju oporučno ostaviti unucima, tada bi definitivno bilo najbolje da se priklonite što konzervativnijoj gradnji i što većem broju slojeva tkanja i smole.
...