Malo znana priča o Suezu; hrvatska lopata koja je zakopala jedrenjake
Osim ovih bombastičnih vijesti o nasukanju i gužvama, i onih tehničkih podataka kako se radi o kanalu koji je dug oko 190 km, a od 2015. i gradnje Novoga Sueskoga kanala u jednom dijelu omogućuje čak i dvosmjernu plovidbu, ali priča o Sueskom kanalu je znatno bogatija i zanimljivija od toga, a i brojni naši sunarodnjaci su utkani u njegovu slavnu povijest
Dobro, brod se nasukao, brod se i odsukao. To su stvari koje se u pomorskom prometu događaju vrlo često. Srećom, uglavnom se radi o incidentima bez posljedica. U slučaju broda Ever Given posljedica u isti mah i ima, i nema. Naime, posljedica za sam brod nema, brod je neoštećen, ali šteta koja je nastala zbog nemogućnosti prolaza Sueskim kanalom mjeri se u milijardama dolara. Moramo biti iskreni i reći kako se zapravo pretjeruje s milijardama, jer to je vrijednost robe koja tijekom normalnog radnog dana prođe tim kanalom, ali istina jest da je i ona izravna šteta milijunska zbog svih onih tegljača, brodova bagera, zbog svih onih izgubljenih dana koje su brodovi proveli na sidru umjesto u plovidbi, šteta je u kašnjenju dolaska robe na odredište, kašnjenja u proizvodnji…
Pokazalo je ovo još jednom kako nam taj mali kanal mnogo znači, a kad nešto ima tako veliki značaj onda bi bilo lijepo znati i nekoliko zanimljivih podataka iz povijesti te fascinantne građevine.
O Spajanju Crvenog i Sredozenog mora sanjali su još drevni faraoni. Ne samo da su sanjali već su to proveli i u djelo. Ako su mogli napraviti piramide, tričarija kao što je kanal za njih nije predstavljala neku pretjeranu prepreku. Tako je faraon Ramzes pred nekih 3.500 godina dao prokopati kanal između Krokodilskog jezera i rijeke Nil. Nakon Egipćana još su se malo njime koristili Perzijanci, ali ubrzo su pustinjski vjetrovi preuzeli upravljanje i odlučili da se tuda više neće ploviti. Povremeno su se i nakon toga javljale ideje o spajanju Crvenog mora s Mediteranom, ali uvijek se to pokazalo kao preveliki zalogaj. Mislili su o tome i Osmanlije, i Mleci, pa čak i naši Dubrovčani razmišljaju o prokopavanju kanala…Međutim uvijek je to bilo i preskupo i preteško pa se i dalje jedrilo oko Afrike.
Onda su ljudi počeli ploviti sporim, ali velikim i dosljednim parnim brodovima. Ti se brodovi tada još jednostavno nikako nisu mogli mjeriti s brzim i predivnim jedrenjacima koji su u to vrijeme doživjeli svoj vrhunac. Ali kad bi se taj put mogao skratiti… I onda su se neki dosjetili da bi se moglo opet prokopati kanal kojim bi se izbjeglo oplovljavanje Afrike.
Na kraju se toga posla uhvatio francuski inženjer Ferdinand de Lesseps. Prva lopata zarila se u pustinjski pijesak točno na dan 25. travnja 1859. godine. U sljedećih 10 godina više od 30.000 ljudi svakodnevno je radilo na ovom projektu, a neki izvori spominju da je u tim teškim radnim uvjetima u radovima sudjelovalo preko milijun i po radnika iz cijeloga svijeta! Njih čak 120.000 pomrlo je od raznih nesreća i bolesti.
U tom slavnom projektu sudjelovalo je i preko 2.700 Hrvata, uglavnom s primorja. Jedan od njih kući je donio lopatu s kojom je kopao, i to je jedna od dvije preostale lopate s iskopavanja Sueza na cijelom svijetu. Jedna se čuva u Londonskom muzeju, a druga kod nas na Pelješcu, u Pomorskom muzeju u Orebiću.
I u radnom dnevniku gradnje kanala spominju se Hrvati. Naime jedan od četvorice izabranih za izvršavanje vrlo opasne zadaće razbijanja brane na Gorkim jezerima bio je iz Crikvenice. Koliko je to bio opasan zadatak govori podatak da je svaki od četvorice za to dobio 60 zlatnih dukata! Upravo tim činom konačno su spojeni Crveno i Sredozemno more.
Službeno otvorenje Sueskoga kanala bilo je 17. studenoga 1869. godine. Toga dana Sueskim je kanalom preplovilo 68 brodova koje je predvodila francuska carska jahta na kojoj je bila carica Eugenija, žena Napoleona III. Zanimljivo je da je na svečanosti otvorenja Sueski kanal blagoslovio misirski biskup Lujo Čurčija, inače rođeni Dubrovčanin. Misir je inače stari hrvatski naziv za Egipat, kao što je i Jakin za Ankonu ili Mleci za Veneciju, a Čurčija je biskupovao u Aleksandriji pa je tako Suez Bio pod njegovim dušebrižništvom.
Mnogi i danas pogrešno tvrde da je upravo za tu feštu od maestra Verdija naručena veličanstvena opera Aida. Međutim istina je ipak malo drugačija. Naime Aida je izvedena 24. prosinca 1871. godine, i točno je da je praizvedena u Egiptu, ali ne na Suezu, i ne njemu u čast, već u Kairu, i za otvorenje Operne kuće Khedivial.
Suez je bio posljednji čavao u kovčegu koji je jedrenjake odveo u povijest. Još neko kratko vrijeme slavni kliperi su svojom brzinom odolijevali sporim parobrodima, tako da su robu dostavljali brže usprkos činjenici da su plovili višestruko dužom rutom, no i to se ubrzo promijenilo, a Suez postaje najvažniji plovni put na svijetu.
Nakon završetka gradnje većina radnika, pa tako i Hrvata, vratila se svojim kućama. Neki će kasnije krenuti za inženjerom Lessepsom u pokušaj probijanja Panamske prevlake, a neki su odlučili i ostati. Mnogi od njih našli su posao na brojnim tegljačima, a jedan od njih, rodom Kotoran, postao je i glavni blagajnik Sueskog kanala, i tu dužnost obavljao je sve do prijeloma stoljeća!
Hrvati su i kasnije radili na Suezu. Zadnja veća akcija jest ona u kojoj su naši ronioci kao jedini dovoljno stručni, i iz prijateljske i nesvrstane zemlje očistili kanal od brodova zaostalih iz Arapsko-izraelskog rata iz 1967. godine. Trebalo im je pune dvije godine za to, ali predaja kaže kako Suez nikada prije toga nije bio tako čist i uredan! Kanal je službeno otvoren 5. lipnja 1975. godine i od onda, sve do današnjih dana nije bio zatvoren niti na jedan dan.
...
