Ispratili smo još jednu godinu, i to 2017. po redu. Sve loše ostavili smo za nama, i sada svježi grabimo u nove radne pobjede, puni vjere i pouzdanja da će u ovoj novoj sve biti bolje, da će svega biti više, da će se sve događati brže, i da će se problemi i sranja koja se već dugo vuku za nama konačno razriješiti.
Pozitivno, naravno! Ali avaj! I ova nova počinje praznicima, ne samo za djecu već i naše saboraše. Djeca su vrijedno učeći zaslužila odmor, ali čime su za(s)tupnici zaslužili ovih mjesec dana odmora to ne znaju valjda ni oni sami.
Počela je i sezona skijanja, i sad treba odraditi tih sedam ili deset dana na snijegu, i za većinu će to u sljedećih par mjeseci biti duhovna hrana. U to će nam vrijeme dalekovidnica biti značajno siromašnija, bez prijelomnih vijesti, jer ništa se značajno neće događati.
Srećom, imamo mi premijera, par ministara, predsjednicu, ponekog partijskog vođu, lokalnog ili sindikalnog moćnika koji kao da se trude ispuniti dnevnu kvotu vijesti, onako više kroz formu nego kroz sadržaj, a onda da se raja ne bi potpuno uspavala u idiličnom raspoloženju uvijek se može ubaciti malo Agrokora, pokoji sudski proces, poneko besmisleno i beskonačno ročište za trakavice koje su u tijeku, onda ćemo malo ljutiti susjede Slovence, tek toliko da im dokažemo da i mi magarca za trku imamo, i tu i tamo izbaciti neku novu ideju o INI.
Naravno u pričuvi i mamo i Pelejški most, a kad i on zataji onda nas izvuče most za Čiovo. I tako će se to beskonačno vrtjeti u krug, kao i do sada, iako od svega toga ljude zanima samo odgovor na pitanje kad će svima nama biti barem malo bolje. A glavni problemi rješavat će se valjda u vrijeme maškara, da ih ljudi lakše prihvate i da krivicu na kraju svale na Mesopusta.
Kada će se sistemski početi rješavati i olakšati problem blokiranih, kada će krivci za ukradene i pronevjerene milijune odgovarati, kada će netko iz državne birokracije i uprava državnih tvrtki odgovarati za krive odluke, greške zbog neznanja i one zbog lopovluka? Jer kad maloj tvrtki zbog proceduralne greške država preko svojih izaslanika naplati desetke tisuća kuna, koliko bi tek onda trebala naplatiti sucima čije su odluke pale zbog proceduralnih grešaka!? Jer svi ti procesi, ročišta zasjedanja, izgubljeno radno vrijeme i cijela sudska birokracija koja sudjeluje u tome, košta brdo novca.
Bit zakona je da olakša ljudima život i poslovanje, određujući osnovna pravila i odnose kako bi sustav mogao uopće funkcionirati. Međutim oni su kod nas često skup kompliciranih i često besmislenih pravila kojima se svakom građaninu i poslodavcu i zaposleniku, poslovnom čovjeku prikazuje moć birokracije, i kako svi mi zapravo nemamo pojma što i kako moramo raditi, i kako je upravo zato tu sveprisutna čvrsta ruka javne uprave da nas dovede u red.
Osim ove moći koja nam se svakodnevno i zorno demonstrira, nevjerojatna je lakoća kojom vlast sebi i svima u svom okruženju tj. onima koji joj trebaju, poput Djeda Božićnjaka dijeli blagodati. Povećanje mirovina povlaštenima, kupovina automobila za vlast i one uz nju, kupovina mobitela, beneficije u vidu dodatnih primanja na osobne dohotke, vrijeme i trajanje godišnjih odmora, zapošljavanje svojih na izmišljenim radnim mjestima gdje ih je već ionako previše...
Sve te odluke donose se ekspeditivno. Od ideje do realizacije ne treba više od 30-ak dana, a ako zatreba sredi se to i u par sati. I na takve stvari mogu se spiskati milijuni bez imalo grižnje savjesti! Uvijek će se naći gdje i kome uzeti. Međutim kad se radi o tome da treba poboljšati prehranu u školama i vrtićima, kada treba pomoći blokiranima i deložiranima, djeci invalidima, umirovljenicima koji primaju jedva 500 kuna mirovine i svima onima kojima je i mrvica pomoći velika kao kuća, tada se sve odluke važu i preispituju. I nikad se ne može pronaći taj toliko potreban novac. I sve to traje beskonačno dugo.
Nažalost u državi gdje skoro milijun stanovništva, a to je skoro četvrtina, živi oko praga siromaštva, jaz između otpisanih i onih koji ih otpisuju samo se još više produbljuje. A onih u sredini je ionako sve manje pa njih više i nije puno briga ni za one gore ni za one dolje.
