Ako bi se pitali što je to što smo ostavili moru nakon cijelog ljeta, jedno je sigurno, ostavili smo puno crnih i sivih voda, puno bakterija koje će se taman do sljedeće sezone, u uvalama u kojima smo sidrili razgraditi i raspasti. Neki od nas, ili njih ako baš ne želite sebe stavljati u tu krajnju kategoriju, je ostavilo dosta limenki od pive, praznih boca od vina, vode, plastike.
Sada tko je koliko ostavio njemu na dušu. Ako malo nagnem na romantiku more je nama zauzvrat dalo mir, spokoj, pokoju ribicu, a mi smo, opet kako tko, njemu ostavili sve ono što neki zovu otpadom, a neki smećem. Ima nas i takvih koji mu nismo ništa ostavili nego smo s mora ponijeli i svoj i tuđi otpad. Ovo pišem jer poznajem jednu osobu koja to često radi i impresionira me da se ona skoro uvijek s mora vraća s punom vrećicom raznoraznog otpada. Na upit zašto to radi, odgovor je vrlo jednostavan, zato jer mogu i želim. Kuda god da se prođe ostaje trag, samo je stvar može li se proći malo pažljivije da taj trag bude što manji.
A ostavili smo mi moru i svake godine ostavljamo sve više svojih tragova i to onih betonskih. Kako se očito o tome ne vodi dovoljno računa tako su ti tragovi sve veći, sve bliže moru, ali čini se da tako i zaslužujemo. Kada sve izbetoniramo i postanemo poput nekih nama bliskih mediteranskih zemalja, možda nam dođe iz dupeta u glavu. Dobra i jasna mjera razvoja, očuvanja mora i obale, strožih propisa i zakona jedino je što bi nas možda moglo spasiti. Pokušajmo napraviti nešto dok devastacija ne uzme maha. S druge strane, digli smo cijene i postali skupa destinacija, bez obzira radilo se o smještaju, čarteru ili ostalim uslugama. Polako smo radi profita počeli betonirati obalu, raditi privatne pristupe moru. Pravi smjer piljenja grane na kojoj sjedimo.
Zapravo sam u dilemi treba li nama nedirnuta obala s borovom šumom koja ide skroz do mora, raritetu kojega imamo i kojega je sve manje na Mediteranu ili betonirana riva koja će nekome donijeti profit. Pustimo što bih ja ili vi što ovo čitate, u kritičnoj masi je odgovor. A kritična masa je kako sada stvari stoje odlučila, želimo stihijski raditi promjene, a sutra ćemo već nekako. Samo ipak treba znati da poslije betoniranja nema kajanja.
