Kruha i igara, bez kruha Ma j..o vas
BN 145Nevjerojatna je količina gluposti, laži i obmana kojima nas zadnjih mjesec dana zasipaju političari, i lijevi, i desni, pa čak i oni u sredini. Perković nam je već serviran na stotine načina. Svatko o toj temi ima nešto reći, što i nije teško, jer to je tema o kojoj svatko može laprdati kako hoće. Ne treba tu ni znanja, ni iskustva, a bome ni mudrosti.
Možeš pričati i ovako i onako, svejedno je. Važno je samo popljuvati drugu stranu. A ni mediji nisu nevini. Boja teksta ovisi o boji onih kojima se moraju uvlačiti ne bi li osigurali opstanak. I dok je u starom Rimu car kruhom i igrama odvraćao narod od pobune, u ovoj našoj ?veseloj? zemlji ostale su samo igre. Kruha je sve manje. Jadna je zemlja u kojoj gospodarstvo vodi ministarstvo financija, koje se nametnulo kao kreator svih okvira poslovanja. Još bi bilo dobro da su to neke konstante, pa da na početku godine znate po kojim ćete pravilima dočekati kraj godine, ali ova naša pravila se mijenjaju u hodu, gotovo na dnevnoj bazi, i uglavnom svaki put nagore, i onda je iluzorno očekivati bilo kakve pozitivne pomake. Priče kako povećanje poreza neće prouzročiti povećanje cijena mogu proći samo kod onih koji su se tek rodili, pa još nisu na svojoj koži iskusili kako to baš i nije tako. Stalno se uspoređujemo s Europom, posebno razvijenim zemljama, pa tvrdimo kako su cijene goriva, plina ili struje kod nas manje i da ih treba uskladiti s europskim. Usvojili smo zakone Unije, i cijelo vrijeme pokušavamo uskladiti svoj ustroj i poslovanje s europskim standardima. I kad je već tako, onda bismo trebali krenuti od vrha, pa usvojiti i europske parlamentarne standarde. Njemačkih 550 parlamentaraca bira 60 milijuna birača, a u nas tri milijuna glasača bira 150 saborskih zastupnika. I onda se mi pozivamo na ono što i kako se radi u Europi. Posebno se u tome ističu ministri nametanjem novih poreza ili podizanjem cijena. Ako je tome tako, onda se moramo izjednačiti i u trošenju novaca poreznih obveznika. U Njemačkoj jedan izabrani parlamentarac zastupa oko 100.000 birača. Analogijom, u Hrvatskoj bi trebalo biti najviše 40 saborskih zastupnika. A imamo ih 150! Od njih polovica vjerojatno nikad ni ne pročita one papire koje stavljaju pred njih na klupe. Glasovanje ionako ide po stranačkom ključu, jer njihove glave nisu tu postavljene da misle. To za njih radi netko drugi. Zapravo, kad bolje razmislim, mislim da bi se od tih 150 moglo skupiti tridesetak, možda i četrdeset zastupnika. Ostalo je stranačka glasačka mašinerija.
Zanimljiv je i obrat ministra financija koji svojim koleričnim izjavama i agresivnom retorikom pokušava stvoriti dojam da radi nešto radikalno. A zapravo radi samo ono što bi u svakoj normalnoj državi trebao raditi svaki ministar financija i njegove službe. Donedavno je prozivao poduzetnike kao jedine krivce za stanje u državi upirući prstom gladnom puku gdje treba tražiti krivca za ovakvo stanje. Danas su za sve nedaće krivi oni prethodni koji su nas, eto, doveli do ovakvog stanja. Krivi su zato što ljudi nemaju posla, što neredovito primaju plaću, što su cijene sve veće, što im je život sve teži, što imaju sve manje, a rade sve više... iz nekog razloga nitko ne želi javno reći da su krivi svi oni koji su u sprezi s vlašću pokrali državu, umrežili se s javnim tvrtkama i prelijevali novac poreznih obveznika iz državne blagajne u džepove podobnih, uzimali svoj dio od svakog posla koji je država inicirala, krivi su i oni podobni a nesposobni koji su politički uhljebljeni u državnim tvrtkama.
Mislite li da je danas nešto drukčije? Ma mo'š mislit'! Sve je ostalo isto, promijenila su se samo neka lica. I dalje se izvlači novac iz državnih tvrtki, i dalje podobni i nesposobni vode državne tvrtke, i dalje proizvodimo desetke zakona koji se u praksi ne mogu provoditi, i dalje nesposobna državna administracija gura državu u sve dublji ponor, a ceh plaćamo mi. Dokada?!
