1. Riječ urednika

Kome uzeti, a kome dati?

Jadna je zemlja u kojoj se bogatima proglašavaju oni koji imaju mjesečna primanja 10 ili 15 tisuća kuna, pa postaju kategorija koju treba kazniti na sve moguće načine. Ma ne kazniti, treba ih oderati kao da su upravo oni krivci što većina u ovoj zemlji ima dvostruko manja primanja s kojima naprosto nije moguće preživjeti.

Doduše, u odnosu na penzionere koji dobivaju jedva tisuću i šesto kuna, ili one koji za puno radno vrijeme primaju plaću od dvije ili tri tisuće, ili pak one koji su ostali bez posla ili rade, a ne primaju plaću, oni stvarno i jesu bogati, jer mogu živjeti od svog rada. Svi ostali su sirotinja koja se bori za svakodnevno preživljavanje, bez velikog izgleda za uspjeh.

Pristojno zarađivati i imati više od jednog kruha i litre mlijeka na stolu, u ovoj zemlji postaje nepoželjna kategorija. Stvara se klima u kojoj sve takve treba pribiti na stup srama, i na sve moguće načine porezima, taksama, trošarinama uzeti im što više. Poduzetnici i poduzetništvo postaju problematična kategorija. Sve ih se svrstava u tajkune, bogate lopove koji voze automobile koje im plaćaju firme, one koji imaju brodove i jahte koji ne služe obavljanju osnovne djelatnosti a financiraju se na teret tvrtke... Poduzetništvo, odnosno poduzetnici više ne posluju, već se bore za sušto preživljavanje trudeći se zajedno sa svojim radnicima da u ovim recesijskim vremenima jednostavno opstanu i dočekaju novi dan. Većina onih manjih i malih poduzetnika veći dio noći ne spava mozgajući kako sljedeći dan podmiriti dugovanja i potraživanja, i to u situaciji kada je posla sve manje, kad je naplata sve teža, regulativa sve stroža, a deklarativno zaklinjanje u potporu realnom sektoru nikad veće. U takvoj situaciji većini postaje nemoguće izravnati prihodovnu i rashodovnu stranu i biti barem na nuli. Poduzetnici su troškove, za razliku od države, već srezali do krajnjih granica. Sljedeći korak je otpuštanje radnika. To su jednostavna pravila za preživljavanje. Pa i u Vladinim mjerama gospodarskog oporavka od ukupno 27 stranica realnom gospodarskom sektoru i mjerama za njegovo oživljavanje posvećene su tek dvije stranice i to samo s općim načelima što trebamo i moramo. Malo je konkretnoga. Ostalo su mjere štednje, racionalizacije i svođenje troškova države na razumnu mjeru, socijala, obrazovanje i svijetla budućnost u zelenoj energiji i fondovima Europske unije. Većinu ovih mjera je već davno trebalo provesti, i što je zapravo morao biti trajni zadatak svake imalo odgovorne vlasti ili bolje rečeno dobroga gospodara.

Nažalost, nezaustavljivo klizimo i propadamo zajedno s valom urušavanja gospodarskog sustava. Pada potrošnja, smanjuje se proizvodnja, punjenje proračuna je sve slabije, a oni koji i imaju novac više ga ne troše. Stvorena je klima u kojoj nije prikladno ni uputno pokazivati koliko ga imate tj. ne treba se isticati kupnjom skupljih dobara, automobila, plovila, stanova, zemljišta i bilo kakve luksuzne robe. Novac se čuva na sigurnom - u čarapama, madracima pa čak i u bankama, stoga nije čudno da u ovakvoj, za većinu bezizlaznoj situaciji jedino banke ostvaruju visoke profite i još uvijek pristojno zarađuju. Previše se napora ulaže u pronalaženje rješenja kao sakupiti novac novim poreznim nametima, kombinatorikama koliko i kome uzeti, i koliko kome dati, previše se priča o smanjenju troškova skupe državne uprave, a premalo radi da bi se išta na tom pitanju promijenilo, dok se istovremeno o načinu kako zaraditi neophodni novac malo priča, a ne čini baš ništa. Jer uzimati možete samo od nekoga tko je nešto zaradio, a dijeliti tek ako ste od nekoga uzeli. Ako nema tko zaraditi, nećete ni uzeti, niti ćete imati što dijeliti.