Kome treba Hrvatska brodogradnja?
BN 109Dugogodišnja štorija zvana Hrvatska brodogradnja sve se više bliži konačnom raspletu. Vrijeme neumitno istječe, pritisak iz Europe je sve veći, krajnji rok za rješenje je zadan i to u situaciji kad su knjige narudžbi skoro prazne, a državna jamstva pod embargom. Kod prvog kruga privatizacije političari su nas i sebe uvjeravali kako će najveći problem biti od toliko ponuda za kupovinu brodogradilišta izabrati onu pravu.
No, brzo je došlo do otrežnjenja. Loše pripremljene ponude za prodaju, s mnogo nepoznanica i nemogućih uvjeta, prisilili su administraciju da od europskih moćnika zatraži ublažavanje nekih kriterija i produženje rokova. U vrijeme teške globalne krize u kojoj su svjetsko pomorstvo i brodogradnja svedeni na brojke otprije dvadeset i više godina, prodaja brodogradilišta je nemoguća misija. Očekivano, ni u drugom krugu nije bilo ozbiljnije ponude za nijedno brodogradilište. Naprosto je nerealno očekivati da će u ovakvoj situaciji bilo koja ozbiljna tvrtka dati suvislu ponudu. Treba pogledati istini u oči i sagledati samo gole činjenice. Što to kupac hrvatskih brodogradilišta zapravo kupuje? Za 1 kunu, ili za neka brodogradilišta nešto više, dobiva tehnološki zastarjela brodogradilišta bez narudžbi, zgrade koje su na tuđem zemljištu, tisuće radnika izrazito nekonkurentne strukture, vraćanje milijunskih dugova, ali i obvezu ulaganja u modernizaciju zastarjele tehnologije, strojeva i opreme. Istovremeno, u svijetu se prodaje barem desetak sličnih brodogradilišta, ali po mnogo povoljnijim uvjetima. A da problem bude još veći, trendovi u svjetskoj brodogradnji ne ukazuju na neke bitne pomake i povećanje broja narudžbi.
I što je sada plan B? On jednostavno ne postoji. Jedno je sigurno, a to je da brodogradilištima predstoji ono čega se svi najviše boje i što će u brodogradnji, ali i u državnom proračunu izazvati velike poremećaje. Stečaj. Ma koliko ova riječ zvučala zastrašujuće, on je u krajnjem slučaju možda jedino rješenje. Stečaj ne znači nužno i gašenje brodogradilišta, iako u Hrvatskoj postoji bezbroj primjera koji dokazuju suprotno. Jedan od svijetlih primjera dolazi upravo iz brodogradnje gdje se za brodogradilište ?Viktor Lenac? stečaj pokazao kao spas. Međutim, kad se stečaj pokrene, uz radnike brodogradilišta stradat će brojni kooperanti i dobavljači koji će sigurno ostati bez svojih potraživanja, ali i bez budućih poslova. Banke će se naplatiti iz državnih jamstava, ali mnoga druga radna mjesta u pratećim djelatnostima bit će nepovratno izgubljena. No, srećom, u proteklim godinama uspjeli smo skoro u potpunosti uništiti domaću proizvodnju opreme, limova i skoro svega što se ugrađuje u brodove koji se grade na domaćim navozima. Osim toga, mnoge poslove u škverovima preuzeli su stranci, pa će, barem u tom dijelu, više stradati strane nego domaće tvrtke.
I na kraju, pitanje tajminga. Da je stečaj pokrenut krajem prošle ili barem početkom ove godine, mnoge stvari bi se lakše rješavale. Približava se vrijeme izbora, što znači da vladajući nikako ne žele radnike na ulicama. Problem je i, hrvatskoj političkoj sceni tako svojstvena manipulacija ljudskim sudbinama u dnevnopolitičke svrhe, a predizborno vrijeme je kao stvoreno za to. Većina građana je svjesna da je ovakav rasplet u hrvatskoj brodogradnji dobrim dijelom nastao kao rezultat pritisaka europske birokracije, i da bi ustrajanje na brodogradnji moglo još više stanjiti ionako tanku podršku ulasku Hrvatske u Uniju. Navodno je kraj ožujka 2011. krajnji rok za konačno rješenje pitanja brodogradnje, a svima je jasno da ovakva pat pozicija iz mjeseca u mjesec samo pogoršava situaciju, a nedostatak volje, odlučnosti, pa i stručnosti Vlade da donese konačno rješenje samo produžava agoniju i ostatak gospodarstva gura u još dublju provaliju.
