Kome se još nije upalila crvena lampica?
BN 153
Srpanj 2008. Burza Nautike, broj 82.
Recimo da svaki mjesec zarađujete 5 tisuća kuna, ali i potrošite 6 tisuća, tada ste u minusu tisuću kuna. Možda to stanje možete i podnijeti tri, četiri ili pet mjeseci, računajući da se svaki mjesec zadužujete samo po tisuću kuna, pa malo kartice, malo kredita, i do kraja godine možda uspijete isplivati.
Ali ako se to konstantno događa svaki mjesec, do kraja godine bit ćete u minusu 12 tisuća. Ni to nije problem ako znate da ćete sljedeće godine zarađivati 6, a trošiti 5 tisuća. U tom slučaju vjerojatno ste se potrudili pa našli bolji posao, doškolovali se, radite prekovremeno... Uglavnom nešto sigurno i brzo morate planirati i napraviti, jer u protivnom završit ćete još jednu godinu s minusom od 12 tisuća. Tada već morate razmišljati što imate za prodaju, a ako ne razmišljate vi o tome razmišljaju vaši vjerovnici. Prodat ćete zemlju, možda kuću, auto... bilo što, jer vi dug ne možete gomilati beskonačno. Za razliku od vas država to može. Ili barem misli da može. Jer na dug od sadašnjih 40, ova zemlja se svake godine zadužuje za novih skoro 5 milijardi eura. To znači da svake godine trošimo 5 milijardi više nego što zaradimo. Zastrašujuće je to da zapravo nitko od onih koji odlučuju za nas i u naše ime nema ni približnu ideju kao riješiti ovaj problem. Ovim trendom za sljedećih 10 godina Hrvatska će se zadužiti još dodatnih 40 do 50 milijardi eura i uz dosadašnji dug od 40 to je skoro 100 milijardi eura duga.?
Ovo je dio teksta iz uvodnika koji sam napisao još 2008. godine. Znači u vrijeme dok se kriza još nije ni naslućivala. Kad smo mislili da nam je samo nebo granica. Rijetki su tada mogli i sanjati da će kriza trajati tako dugo i da će tako razorno djelovati na sve segmente života i privređivanja u Hrvatskoj. Utoliko gore, jer mi ni danas ne znamo, niti imamo viziju kako sve ove negativne trendove okrenuti u pozitivnom smjeru. O prezaduženosti i kreditnim obvezama ne treba trošiti ni riječi, to je problem koji se nikad neće riješiti, i može postati samo veći, sve dok jednoga dana, u svijetloj budućnosti, stopa rasta ne bude dvoznamenkasta. A to znači nikad! Jer dugovi su i sada sredstvo ucjene moćnih i bogatih, mrkva i batina kojom se Hrvatska vodi u smjeru koji odgovara krupnom globalnom kapitalu. Narod ove zemlje pritom je samo stado ovaca koje se redovito muzu i šišaju. I kako očekivati da će jedno takvo gospodarstvo ući u ravnopravnu bitku s velikim i jakim ekonomijama koje dominiraju Europom? Ako tome dodamo korupciju, nepotizam, neodgovornost, nekompetenciju, sporost birokracije, komplicirano zakonodavstvo, teško da ćemo u skoroj budućnosti vidjeti svjetlo na kraju tunela. Bojim se da je Europa samo još jedan dodatni kamen oko vrata koji će nas konačno povući na dno.
Igru nažalost vode politika i političari, a ona nam se svela na igrokaz u kojem glavni glumci pokušavaju biti ono što nisu, čine stvari koje im u normalnim, uređenim društvima ne bi ni pale na pamet, a kriterije prilagođavaju vremenu, ljudima i vlastitim potrebama. Zanimljivo je kao s porastom političke moći raste i ego, uvjerenje u nepogrešivost i isključivo pravo na istinu. I tek kad neki od igrača izgubi moć i glavnu ulogu u ovom igrokazu, tada sjaj i bijeda politike i politikanstva izbijaju na površinu u svoj svojoj punini. Ne biraju se sredstva, već samo način da se zadrži sve dotad stečeno. Svi bi htjeli biti glavni glumci. Međutim izgleda da je igrokaz ipak malo prezahtjevan. Ovi glumci koji su sada na sceni, a i oni koji čekaju da ih zamijene u drugom činu, nisu sposobni odigrati dodijeljene im uloge. Publika je sve nezadovoljnija, sve više gledatelja koji imaju kamo odlazi, a oni koji još sjede u gledalištu, sve češće negoduju. Ni angažman redatelja iz Bruxellesa nije popravio glumu, već samo podigao cijenu. Čak su i neki segmenti predstave lošiji, pa je igrokaz sve gori, a glumci se sve više zapetljavaju. Svi mi u gledalištu nadamo se sretnom završetku, ali nade je sve manje. Ne zna se kad će kraj, ali sasvim je izvjesno da neće biti sretan. Na kraju gledatelji su ti koji sada moraju odlučiti što dalje s igrokazom: prekinuti predstavu, mijenjati glumce, mijenjati scenarij ili promijeniti kazalište? Ma što da odaberemo bit će bolje od farse koju sada gledamo.
