Kako do pomorskoga dobra bez koncesije?
BN 225Nastavljamo s tematikom koja oduvijek budi poseban interes među nautičarima i poduzetnicima, a to je možemo li i na koji način izvršavati gospodarsku djelatnost na pomorskom dobru ako nismo ovlaštenici koncesije?
U prethodnom broju pisali smo o razlici između koncesije i koncesijskog odobrenja, kao i o proceduri za njihovo ishodovanje, a sada bismo posebnu pažnju obratili na način i mogućnosti prijenosa koncesije, kao i mogućnosti osnivanja potkoncesija.
Ova tema posebno je zanimljiva našim nautičarima, ali i poduzetnicima koji se bave servisiranjem, odnosno popravcima brodica ili jahta, a nisu ovlaštenici koncesija. Svi su oni dobro upoznati s problematikom nemogućnosti slobodnog popravka brodica i jahta unutar marina, i svi se opravdano pitaju: „Smiju li ovlaštenici koncesija (u konkretnom slučaju marine) ograničavati ili čak onemogućavati ulazak servisera na dijelu pomorskog dobra na kojem one imaju ishodovanu koncesiju?"
Koncesija, odobrenje ili potkoncesija?
Na ovo pitanje nije jednostavno kratko odgovoriti budući da se radi o složenoj pravnoj tematici.
Ako je ovo postupanje zakonski utemeljeno tada se serviseri opravdano pitaju koja bi bila zakonska solucija za navedenu problematiku? Nažalost zakonodavac u tom pogledu nije dao jedno konkretno rješenje odnosno odgovor na navedeni problem već ga se može iščitati primjenjujući razne institute koje predviđa Zakon o koncesijama i detaljnije pojašnjava Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama. Dakle, u ovom slučaju radi se o kompleksnoj tematici zbog koje moramo imati u vidu sve zakone koje reguliraju predmetnu materiju, a to su:
- POMORSKI ZAKONIK(NN.181/04, 76/07, 146/08, 61/11, 56/13, 26/15, 17/19)
- ZAKON O KONCESIJAMA NN. 69/17
- ZAKON O POMORSKOM DOBRUI MORSKIM LUKAMA (NN. 158/03, 100/04, 141/06, 38/09, 123/11, 56/16, 98/1
Kao što smo u prethodnom članku istaknuli, koncesija je regulirana Zakonom o koncesijama (NN69/17). Posebno je značajan čl. 3 ovoga Zakona koji definira da je koncesija PRAVO koje se stječe ugovorom. Još jednom napominjemo kako koncesijsko odobrenje nije koncesija i ono se izdaje fizičkim i pravnim osobama za obavljanje djelatnosti na morskoj obali, unutrašnjim morskim vodama i teritorijalnom moru. Djelatnosti koje se smiju obavljati na pomorskom dobru u okviru koncesijskoga odobrenja su točno navedene u JEDINSTVENOM POPISU DJELATNOSTI Uredbe o postupku davanja koncesijskih odobrenja na pomorskom dobru.
Budući da se popravak i servisiranje plovila ne spominju u popisu, za njih se onda i ne može izdati koncesijsko odobrenje. S druge strane ako tražite koncesijsko odobrenje za postavljanje ležaljki ili škrinje za sladoled na plaži to ćete bez većih problema i dobiti jer ove su djelatnosti navedene u popisu.
Dakle, jedina moguća zakonska solucija bi bila da serviseri zatraže izdavanje koncesije za izvršavanje svoje djelatnosti popravka brodica i jahti na pomorskom dobru, i iako zvuči poprilično logično i jednostavno, u praksi se pokazalo kao skoro pa „nemoguća misija".
Zbog čega je to tako? To će se neki teoretičari vrlo opravdano pitati, prvenstveno zbog toga što je postupak za ishodovanje koncesije vrlo dug i kompliciran, i za dobivanje koncesija treba ispuniti niz uvjeta od kojih je jedan dobar dio potpuno suvišan i nepotreban za obavljanje tako jednostavne djelatnosti kao što je popravak brodica. Moramo podsjetiti i da je broj koncesija na pomorskom dobru unaprijed točno određen, kao i to da jednom ishodovana koncesija može trajati i do 99 godina, stoga ako ju je već neko tijelo ishodovalo, ono će se kasnije teško odreći mukom stečenoga prava.
Dakle, dolazimo do zaključka kako subjekti koji obavljaju gospodarsku djelatnost popravka brodica i jahta, odnosno serviseri ne mogu ishodovati koncesijsko odobrenje jer ta djelatnost nije navedena u popisu, i zbog toga bi morali ishodovati koncesiju, a to pak ne mogu napraviti jer su sve koncesije na pomorskom dobru već ishodovane. I tako su serviseri ostali u limbu.
Upravo zbog toga predmetna problem sa serviserima bi se moglo vrlo jednostavno riješiti tako da naš zakonodavac unutar jedinstvenog popisa djelatnosti gore navedene uredbe (Uredbe o postupku davanja koncesijskih odobrenja na pomorskom dobru) unese i djelatnost popravka i preinaka brodica i jahti, međutim, pitanje je, a što dotad? Odnosno kako do tada izvršavati neometano vlastitu registriranu djelatnost?
Pravne mogućnosti
Nažalost istina je da ovlaštenici koncesija kao što su marine, imaju obvezu nadzora načina korištenja pomorskog dobra, i pozivom na tu obvezu imaju pravo odlučiti kome će dopustiti, a kome ne izvršavanje djelatnosti popravka na području pod njihovim nadzorom. Dakle, trenutačno jedina zakonska (i naglašavam ne baš zadovoljavajuća) solucija je da sve osobe koje izvršavaju gospodarske djelatnosti na pomorskom dobru, a nisu na jedinstvenom popisu Uredbe radi mogućnosti ishodovanja koncesijskog odobrenja, moraju sklopiti ugovor o poslovnoj suradnji s ovlaštenikom koncesije ili pak moraju ishodovati potkoncesiju.
U tom pogledu, morate znati da ovlaštenik koncesije smije raspolagati koncesijom, naravno, uz prethodno odobrenje tijela koje mu je izdalo koncesiju. Postoje dva načina PRIJENOSA KONCESIJE i to: poslovne suradnje i potkoncesije.
Poslovna suradnja
Prijenos koncesije putem POSLOVNE SURADNJE obavlja se sklapanjem ugovora s trećom osobom koja bi izvršavala djelatnosti na pomorskom dobru. Odredba iz čl. 26 Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama ovlašteniku koncesije koji je dobio koncesiju za gospodarsko korištenje pomorskog dobra daje mogućnost da sporedne djelatnosti manjeg opsega iz područja usluga može dati na obavljanje pravnim i fizičkim osobama uz suglasnost tijela koje provodi prethodni postupak za davanje koncesije u cilju boljeg iskorištavanja pomorskog dobra. Koncesionar je dužan osigurati da te pravne i fizičke osobe i treće osobe s kojima stupa u pravne odnose ne upotrebljavaju ili gospodarski koriste pomorsko dobro suprotno uvjetima pod kojima mu je dana koncesija (čl. 26. st. 2.). Sklapanjem podugovora nastaje samostalni pravni odnos između koncesionara i treće osobe s kojom je sklopio ugovor pa sukladno tome prava i obveze koncesionara prema koncedentu ostaju neizmijenjena.
Potkoncesija
Odredba iz čl. 6 Uredbe o provedbi postupka dobivanja koncesije na pomorskom dobru utvrđuje kako Koncesionar, uz odobrenje koncedenta, dio koncesije može dati u potkoncesiju pravnoj ili fizičkoj osobi registriranoj za obavljanje obrta, ako zbog organizacijsko-tehnoloških, financijskih ili drugih opravdanih razloga više nije u mogućnosti u cijelosti koristiti koncesiju.
Potkoncesije su dopuštene isključivo u području gospodarskog korištenja pomorskog dobra. Ugovor o potkoncesiji, naravno, uz odobrenje koncedenta, ovlašten je sklopiti ovlaštenik koncesije i to kada zbog objektivnih razloga nije moguće sklopiti podugovor, odnosno kad je pravni status nekretnine koja je predmet koncesije takav da nije sposobna biti objektom prava vlasništva i drugih stvarnih prava. Potkoncesija se može dati samo radi obavljanja sporednih djelatnosti koncesije.
Sukladno Zakonu o koncesijama, mogućnost davanja potkoncesije mora biti predviđena u studiji opravdanosti davanja koncesije, dokumentaciji za nadmetanje, obavijesti o namjeri davanja koncesije te ugovoru o koncesiji. Na temelju ugovora o potkoncesiji potkoncesionar ima pravo na ostvarivanje prihoda od sporednih djelatnosti koju obavlja na području u potkoncesiji, a taj ugovor se ne smije sklopiti na rok dulji od roka na koji se sklapa ugovor o koncesiji. Posebno se ističe kako se i ugovor o potkoncesiji upisuje u Registar koncesija.
Stanje na terenu
Koliko su navedeni instituti korišteni u praksi? I je li odnos ovlaštenika koncesija (u našem primjeru marine) korektan i ravnopravan prema osobama koje izvršavaju gospodarsku djelatnost servisiranja? Ili se ovlaštenici koncesija „ponašaju kao zločeste maćehe" te umjesto da na navedenu suradnju gledaju kao veću dobrobit za vlastito poslovanje jer povećanje i bolja kvaliteta pruženih usluga znači i bolju reklamu i doprinos kvaliteti usluge, kao i priljev novih klijenata, čini se kao da pokušavaju što više otežati poziciju navedenih subjekta? To je pitanje koje bi se svakako trebalo postaviti, i vjerujem da bi odgovori bili vrlo zanimljivi...
Tko je odgovoran za postojeće stanje?
Zaključno ističem kako je najveći problem u tome što zakonodavac nije predvidio mogućnost da se za bilo koju gospodarsku djelatnost na pomorskom dobru može izdati koncesijsko odobrenje, za što je postupak znatno jednostavniji, već isključivo one predviđene u navedenom jedinstvenom popisu. Ukoliko vaša djelatnost (kao npr. servisiranje plovila) nije uključena u predmetnom jedinstvenom popisu tada ste primorani ishodovati koncesiju, a ona je regulirana odredbama iz čl. 16-čl. 37A te Uredbom o provedbi postupka dobivanja koncesije na pomorskom dobru (NN23/2004 i dr.). Druga mogućnost je sklapanje Ugovora o poslovnoj suradnji ili Ugovora o potkoncesiji s postojećim ovlaštenikom koncesije. Temeljem ovih ugovora koji se sklapaju samo uz prethodnu suglasnost koncesionara, može se izdati i ovlaštenje za obavljanjem gospodarske djelatnosti na pomorskom dobru.
Naravno, to baš i nije neko najbolje rješenje jer se odluka o sklapanju ovih ugovora prepušta „volji" već postojećega ovlaštenika koncesije, međutim za sada to je jedina zakonita mogućnost obavljanja radova na legalan način. Upravo zato se predlaže, posebno većim grupacijama osoba koje obavljaju gospodarsku djelatnost da se pozovu na navedene institute radi zakonitog obavljanja svojih djelatnosti na pomorskom dobru.
Budući da imamo zakonske solucije koje omogućavaju kvalitetnu poslovnu suradnju između ovlaštenika koncesija na pomorskom dobru (npr. marina) i subjekata koji izvršavaju gospodarsku djelatnost popravka brodica (npr. serviseri) smatram da bi to svakako bilo neophodno.
Živimo u svijetu u kojem je „outsourcing" odnosno davanje određenog posla vanjskim dobavljačima, sve uobičajenije i predstavlja pozitivnu dobrobit za sve poslovne subjekte, pa se još jednom postavlja pitanje zašto mnogobrojni ovlaštenici koncesija na pomorskom dobru (marine) to i danas pokušavaju ograničiti ili onemogućiti postavljanjem nerealnih zahtjeva. U ostalom već se na jugu Hrvatske, u Dubrovniku, pojavljuje problem pomanjkanja servisera i sada bi marine kao ovlaštenici koncesija sklopile bilo kakav ugovor o poslovnoj suradnji sa serviserima samo kad bi ih bilo. Poučeni njihovim iskustvom teško se ne zapitati zašto onda već sada u ostalim dijelovima Hrvatske gdje još uvijek imamo kvalitetnih subjekata koji izvršavaju gospodarsku djelatnost popravka brodica, ovlaštenici koncesija ne sklope s istima ugovore ili potkoncesije na dugogodišnjoj razini?!?
S ovim pitanjem, završit ćemo današnji članak, ali ćemo se u idućem broju osvrnuti na zakonske odredbe koje reguliraju ugovor o gradnji, popravku ili preinaci broda, i na što morate obratiti pozornost kako bi navedeni ugovori bili pravovaljani.
Za daljnje informacije, prijedloge tema i pravno savjetovanje slobodno nas kontaktirajte na: www.lawparis.com
...
