Kad more uzrokuje traume
BN 263Mirno i veselo plovite Jadranom, a trenutak kasnije se očajnički borite za vlastiti život s razbješnjelim morem. Raj se pretvori u pakao, a divno i krasno more postane opasno i nemilosrdno, spremno uzeti vaš život. Brojna traumatična iskustva osoba koje su doživjele i preživjele oluju na moru kao da nam nisu dovoljna opomena da plovidbu shvatimo ozbiljno. Nerijetko se zbog neznanja i nepromišljenosti odraslih koji upravljaju plovilom te odlučuju kada i kamo će se ploviti, u nevremenu na moru se ni kriva ni dužna nađu djeca, koja zatim tu traumu nose cijeli život. Iako, ima situacija da neiskusni moreplovci nisu ni svjesni činjenice da su bili u pogibeljnoj situaciji niti nakon što je opasnost prošla.
Stres i bijes nakon borbe za život na olujnom moru: ”Uhapsite moga tatu, zbog njega smo se skoro svi utopili!”
Lovci na adrenalin i tragači za mrvicama „respecta”
Kad vidimo taj ekstremni hedonizam na moru, dobijemo osjećaj da smo svi postali ovisnici o adrenalinu ili nam je možda samo stalo do akcije i doze uzbuđenja bez pretjerane opasnosti po zdravlje i život, ali da ipak sve to izgleda dovoljno opasno da izazove poštovanje okoline, odnosno R-E-S-P-E-C-T na društvenim mrežama. Nakon višednevnog krstarenja našim morem primjerice većom jedrilicom, primjedbe pojedinih gostiju se često odnose na činjenicu da je sve proteklo previše lijepo i mirno, odnosno da je nedostajalo adrenalina u obliku barem manjeg neverina. Treba napomenuti da ta primjedba ne dolazi od strane ovisnika o adrenalinu, već od turista koji uglavnom cijelu godinu žive mirno i monotono pa onda na odmoru priželjkuju „šut” uzbuđenja i akcije tijekom plovidbe, od kojeg će onda „živjeti” narednih godinu dana.
Klasa optimist ili vježbanje prevrtanja s Optimistima
Nedavno gledam u Kostreni kako na petodnevnom tečaju jedrenja za najmlađi uzrast, djevojčice i dječake u dobi od 6 do 9 godina vježbaju prevrtanje i ispravljanje jedrilica klase Optimist. Vježbaju ta dječica što im je činiti kada se prilikom treninga ili regate njihova jedrilica prevrne, a oni završe u moru. Tako se od malih nogu upoznaje more i plovila, te uči kako se ponašati u opasnim situacijama. Naposljetku, za onoga koji nije vičan plovidbi svaka situacija na moru je opasna. Inače, naši ljudi vole se utrpati u „klasu optimist”, odnosno gaje optimizam i onda kad za to baš i nemaju valjanu osnovu, po onoj „što Bog da.” U tim trenucima sjetih se i naših pomoraca sa off shorea, koji u talijanskoj Paviji da bi dobili potreban im brevet moraju proći trening i položiti ispit pada s helikopterom - simulatorom u bazen. Taj „helić” se pritom pod vodom okrene za 180’, a naši junaci odjeveni u nezgrapna termo zaštitna odijela pritom moraju isplivati na površinu te se još popeti u gumeni čamac za spašavanje. Dok tu zadaću ne odrade kako treba, nema potrebne im svjedodžbe. Nitko ne smatra da bi spomenutu „obuku” iz Kostrene i Pavije trebali proći i svi vikend nautičari koji hrle na naše more, ali da bi barem donekle trebali znati čitati pomorske karte, a ne da nakon što se s plovilom „t’rdo” nasuču kažu da su bili uvjereni da križić na karti označava potonulu crkvicu, a ne plićinu. Bilo bi dobro i da znaju da sidra na jedrilici nisu potrošni materijal, već da ih svaki put nakon spuštanja u more moraju podignuti na plovilo kako bi ih ponovno korstili, bez obzira što su oni u tom trenutku na „vacanze”, odnosno na odmoru.
Tata je samo silno želio da njegova djeca uživaju u plovidbi
I dok iskusni moreplovci znaju prepoznati opasnost, s neiskusnima to nije slučaj, a neki od njih nisu svjesni da im je život bio ugrožen ni kad ta opasnost mine. Što više, mnogi se ljute na spasioce što su uopće došli po njih na more, kako bi ih sklonili pred nadolazećim nevremenom, jer smatraju da su ih omeli u uživanju u jedrenju, veslanju ili samo plutanju na nekom „napuhancu” pučinom.
„Uhapsite moga tatu, on je ubojica! Zbog njega smo zamalo svi izgubili život!”, vikala je izbezumljena 14 – godišnjakinja djelatnicima pomorskih vlasti u jednom mjestu na našoj obali, koji su po olujnom nevremenu na moru spasili njenu četveročlanu obitelj, odnosno nju i godinu dana mlađu sestru te njihove roditelje. Iscrpljen i blijed otac je nijemo gledao u svoju kćer koja ga je zasula teškim optužbama. Tinejdžerica se psihički slomila u trenutku kad je sa spasilačke brodice stupila na čvrsto tlo, a nakon preživljenog horora u vidu višesatne borbe za život na uzavrelom moru u malom gliseru kojemu je otkazao motor. A njezin tata je samo želio da njegova djeca uživaju u čarima plovidbe lijepim plavim Jadranom. Jer, u turističkim prospektima o „najljepšem moru na svijetu” nigdje nije pročitao da se mora čuvati „ oblačića iznad Velebita”.
Sve je počelo s „luftmadracima” - „plovilima” za manje imućne turiste
Masovno pretvaranje kupača u „nautičare” na našem moru bilježimo početkom 60 – tih godina minulog stoljeća kad su njemački turisti počeli donositi „luftmadrace” s kojima su mogli samoinicijativno ili silom neprilika otplutati daleko od obale, a nerijetko i predaleko. Sedamdesetih godina minulog stoljeća” luftići” su uz japanke postali zaštitni znak turista iz tadašnje Čehoslovačke, poznatih po avanturističkom duhu. Njihova silna želja za slobodom kretanja, kako plovidbom tako i planinarenjem je ušla u legendu kad je riječ o razvoju nautičkog i avanturističkog turizma u Hrvata.
Nisu znali zaustaviti jedrilicu
Da se inače predivan užitak jedrenja lako može pretvoriti u opasan doživljaj govori i slučaj koji se svojedobno dogodio uz zapadnu obalu Istre, kad su strani državljani na 14 -metarskoj jedrilici s profesionalnim skiperom zajedrili od Umaga prema jugu našeg najvećeg poluotoka. U jednom trenutku skiper je doživio nezgodu zadobivši pritom ozbiljne ozljede glave te više nije mogao upravljati jedrilicom, koja je u tim trenucima pod punim jedrima nošena dobrim vjetrom jurila morem. Problem je bio u tome što nitko od ostalih članova posade nije znao kako zaustaviti jedrilicu. Drama je okončana tako da je s kopna nakon određenog vremena dojurio gliser s kojeg se jedan iskusni moreplovac prebacio na jedrilicu te spustio jedra.
Neke prebaci radost življenja, neke pak bahatost...
Kad se pitamo zašto dolazi do nesreća na moru, upućeni će vam reći da jedne prebaci radost življenja, jer more proizvodi hormon sreće, druge pak bahatost, a neke alkohol ili neko drugo sredstvo za podizanje raspoloženja.
Pohlepa za zaradom pružatelja usluga često koristi neznanje i opuštenost turista, pa nije nikakva rijetkost da se recimo daske za veslanje ili kajaci daju u najam u trenucima kad je svima jasno da će uskoro na moru zavladati pakao, ali ... Priča za sebe su i pojedini skiperi, te voditelj grupa kajakaša, koji žureći s posla na posao riskiraju sigurnost gostiju te plove i po nemogućim uvjetima kako bi u dogovoreno vrijeme stigli na odredište, gdje ih već čeka nova grupa gostiju. Skoro svakog ljeta negdje na našoj obali u problemima se nađu grupe kajakaša, koji se zbog „loše procjene” njihovih voditelja nađe u pogibeljnoj situaciji, pa ih na kraju moraju spašavati djelatnici pomorske policije ili lučkih kapetanija.
Boca vina Jure i par kobasica
Svi znamo da nema ništa vrijednije od života, ali da prilikom iskazivanja zahvalnosti spasiocima ne treba pretjerati govori i slučaj djelatnika jedne lučke kapetanije na sjevernom Jadranu, koje je u olujnoj buri spašena četveročlana skandinavska obitelj počastila s bocom vina Jure i parom kobasica. Skromno, ali od srca.
