1. RAZNO

Jadranski pomorski Institut: Tradicija u rukama djece

Djeca su zamišljena uživala u tišini. Na njihovim sretnim licima gotovo se vidjelo kako u mašti plove u daleke krajeve...

Kako nas je ovog mjeseca još jedan slavni kalafat zauvijek napustio, počivao u miru Tonči Bakica, moramo se zapitati gledamo li kako i zadnji drveni brodograditelji odlaze i tko će ih naslijediti. Naša pomorska baština je bogata, ali je tijekom godina gubila na važnosti i ne osjećamo da je sustavno podržana od strane države i političara. Nekako stalno upada u procijepe odgovornosti među ministarstvima i nikako ne nalazi svoje mjesto unutar strategije razvoja obala i otoka. Na tom području djeluje značajan broj udruga koje se trude sačuvati taj važni dio naše pomorske kulture i identiteta, jedna od njih je i Jadranski pomorski institut, organizacija koja vjeruje da baštinu treba dati u ruke djeci koja to najviše zavrjeđuju i uvjereni su kako su spremna tu odgovornu dužnost preuzeti na sebe. Vrijeme je da pripremimo novu generaciju koja će sačuvati ono što su generacije prije njih gradile stoljećima.

Jadranski pomorski institut

Dok je kiša nježno rominjala, mi smo svi zajedno sjedili u krugu uz mlade hrastove koje smo posadili prethodne godine, na starom kupalištu u Novoj Drenčini. Djeca su se smirila nakon cijelog dana uzbuđenja, danas je za njih bio veliki dan i sada su dobili priliku razmišljati o tome što su postigli. Obala rijeke Kupe bila je žarkozelena, boje svježe netom iznikle trave, kao da se svojom živošću još jače želi razlikovati od neba koje je bilo teško, sivo i još uvijek tmurno. Vladala je tišina, ptice su utihnule, a ni ljudi nije bilo oko nas, samo oni koji su dobro izvježbani čuli bi, ili možda bolje reći osjetili bi, da u neposrednoj blizini teče rijeka. Bila je još uvijek visoka. Iako je ona proljetna bujica utihnula, ona je sada još uvijek moćno, ali mirno tekla koritom. Vodostaj je bio idealan za prvu plovidbu, čekali smo točno takve uvjete već nekoliko mjeseci.

James je prvi u krugu iznio svoje osjećaje rekavši kako je za njega upravo ovo mjesto posebno. Ovo malo drvo ovdje ima svoj život koji je započeo onda kad smo ga mi tu posadili. Jednoga dana kada naraste možda će i ono postati dijelom nečije brodice, mi to svakako nećemo doživjeti, ali zato kad god u budućnosti dođete na ovo mjesto i sjednete pod njegovu krošnju sjetit ćete se svog prvog veslanja i vašeg prvog čamca. Djeca su zamišljena uživala u tišini. Na njihovim sretnim licima gotovo se vidjelo kako u mašti plove u daleke krajeve...

Taj dan obilježio je početak nove godine u radu Jadranskog pomorskog instituta, godine u kojoj smo započeli s velikim promjenama u našoj organizaciji. Iako institut postoji još od 2010. godine kad je James Bender po prvi puta vodio djecu na Rotu Palagruzonu, na leutu Slobodna Dalmacija, ove godine ćemo prvi puta postaviti temelj za rad s djecom tijekom cijele godinu. Naš rad do sada temeljio se na provođenju edukativnih projekata za djecu u sustavu alternativne skrbi tijekom proljetnih i ljetnih mjeseci. Tada bi djecu vodili na pustolovine i ekspedicije duž obale Jadranskog mora, koristeći se pritom edukativnom metodologijom koja je bazirana na očuvanju pomorske tradicije i našeg okoliša. Jedreći tako na tradicionalnim brodovima, djeca ne samo da bi učila praktične vještine poput onih mornarskih, već bi učila o našem moru i njihovom kraju i to od ljudi koji jesu živuća baština našeg arhipelaga.

Upravo ta nematerijalna baština koja danas živi u skupini pojedinaca duž naše obale inspirirala je djecu i ukazala im važnost tradicije i pomorske kulture, te duha plovidbe u našim krajevima. Njihov angažman i zainteresiranost za ovo pomalo zapušteno «blago» koje živi u ljudima bila je i glavna inspiracija za stvaranja naše organizacije. Kroz godine razvili smo sve jače uvjerenje da su upravo djeca ta koja u budućnost trebaju prenijeti tu tradiciju i znanja i usaditi je u buduće generacije. Tako da smo sada u partnerstvu s dječjim domovima, ne samo u Hrvatskoj već i u široj regiji, krenuli u ambiciozni projekt razvoja programa po istoj metodologiji, ne samo na obalama Jadrana već i uz rijeke, koje čine sastavni dio našeg kontinentalnog programa.

Naš rad prepoznali su i drugi, što potvrđuje čast da smo pred kraje prošle godine dobili veliko priznanje u obliku podrške velike svjetske organizacije Reach for Change. Ova svjetski poznata organizacija diljem cijelog svijeta radi na pomaganju djeci kojoj to najviše treba. Uz njihovu pomoć i pomoć institucija i udruga s kojima surađujemo djeca će sada imati priliku učiti i raditi kao bi i oni jednog dana postali ti koji će prenositi našu tradiciju na druge. Tako da će i ove godine djeca iz doma Maestral u sklopu naših programa ići na Veliki put lubenica i tradicionalnom bracerom ploviti po južnojadranskim otocima prodavajući lubenice od mjesta do mjesta upoznajući se tako ne samo s plovidbom na jedra na tradicionalnom jedrenjaku već i s mještanima naselja duž obale i u malim portima. Danas kad su takvi brodovi već postali prava rijetkost, mještani se gotovo uvijek spuste na rivu kako bi nas dočekali i već nakon samo nekoliko trenutaka počinju kružiti priče kako je to nekad bilo i što je za ljude na dalekim otocima značio transportni brod. Djeca tako postaju dionici naše živuće baštine slušajući priče. Oni na taj način postaju njihov sastavni dio i ubrzo shvaćaju da se takvi trenutci nikada ne zaboravljaju, da će ostati s njima do kraja života.

Slično kao što tijekom našeg programa u Nacionalnom parku Kornati djeca tijekom ljeta nauče kako živjeti od zemlje, znači buditi se jako rano i obavljati poslove dok nije još previše vruće. Onda se tijekom dana, u vrijeme fjake odmaraju i čekaju da mine omara kako bi opet u popodnevnim satima mogli nastaviti s radom. Djeca iz udruge MoST u Kornatima žive s obitelji Skračić koji generacijama žive na otoku i od njih uče o poljoprivredi ovog surovog otočnog krajolika. Tijekom jutra beru kadulju, paze na masline i čuvaju ovce. Kada ne rade onda uživaju u moru koje je slavno po svojoj ljepoti, ne samo kupajući se, već i jedreći od uvale do uvale na tradicionalnoj betinskoj gajeti, bacajući mreže i loveći ribu. U popodnevnim satima pripremaju hranu ili održavaju brodove na kojima uvijek ima posla, stare drvene brodove treba pažljivo čuvati naročito na otocima gdje ovisite o njima za svaki kontakt s civilizacijom, kontakt koji može značiti preživljavanje.

A brodovi i barke nemaju samo tradiciju uzduž obale, već i u kontinentalnoj Hrvatskoj, gdje su čamci imali važan značaj za ljude koji su živjeli uz rijeke i koristili ih za transport, trgovinu i ribarenje. Riječni čamci su specifični, posebno građeni za svaku rijeku, ovisno o njenoj veličini i naravi. Na Uni recimo, gdje ima puno sedrenih barijera čamac je uži nego recimo na Kupi koja je šira i mirnija. Uži i lakši čamac se lakše i brže vesla, ali može nositi manje tereta, dok je onaj širi stabilniji, ali zato i sporiji.

Djeca iz doma Vrbina u Sisku koja su sagradila čamac i posadila hrastove na obali uz rijeku Kupu sve su to naučila tijekom programa prošle godine. Ove godine oni će imati priliku usavršiti svoje veslačke tehnike uz pomoć Udruge lađara iz Siska te će se uključiti u manifestacije i događaje koji se odvijaju uzduž rijeke. Time će se i povezati sa svojim okolišem i tradicijom svojeg kraja.

Za mjesec dana pridružit će im se i djeca SOS dječjeg sela Lekenik, čim završe gradnju svoga čamca koju su započeli tog kišnog dana uz obalu Kupe. Oni će također tijekom ljeta učiti veslati, i zajedno ići na ekspedicije i ribarenja, a onda, kad dođe jesen svoj programa rada prebacit ćemo u dvije nove radionice.

Podrška organizacije Reach for Change tako nam je omogućila da u Sisku, kao i u Kaštelima otvorimo dvije brodske radionice, mjesta na kojima će djeca moći dolaziti tijekom cijele godine koja će biti opremljene ne samo kao stolarske radionice već i kao mjesta na kojima se mogu odvijati edukativne radionice i predavanja. S vremenom se nadamo da će ona djeca koja budu pokazivala interes koristiti radionice kao mjesto okupljanja i da će zaživjeti u sklopu lokalne društvene zajednice kao mjesta u kojima se njeguju tradicija, kultura plovidbe i prenosi materijalna i nematerijalna baština toga kraja. Voljeli bismo da jednoga dana obje brodske radionice uspiju postići samoodrživost, da današnja djeca stasaju i preuzmu uloge instruktora te da samostalno grade i održavaju tradicionalne brodove i čamce, da tijekom ljeta vode drugu djecu na ekspedicije i na upoznavanje s njihovim mentorima i nositeljima naše baštine. Tako da, kad postanu odrasli ljudi u sebi nose ne samo značenje tradicije i kulture plovidbe u ovom podneblju, i da znaju ne samo kako je očuvati, već i kako je prenijeti na buduće generacije.